Još od doba kada sam bila mala, obožavala sam dječje "Radosnice". Moji roditelji su imali knjigu "Vaše dete i vi iz dana u dan" i kao mala, a i tinejđerka, često sam listala zadnjih 20 tak stranica te knjige jer je tamo bio dio koji roditelj popunjava za svoje dijete. Tako sam znala kada je moja sestra propuzala, kada je rekla prvu riječ, kada je prohodala, koje pjesmice je pjevala...Moja radosnica me nekako mimoišla, ali zato čuvam spomenar iz 1. osnovne u kojem je moja mama nešto napisala o meni, a riječi i sada, 27 godina kasnije znam napamet citirati: "Bila je predivna i dobra djevojčica sve dok nije krenula u školu. Tada je postala najpametnija i od tada sve zna"....Često sam se tim riječima kasnije smijala i sada im se smijem, iako danas ipak znam da ne znam sve...
Uživala sam popunjavati sestrinu radosnicu za Vitu, dok je mala Vita spavala, lijepila sam narukvice iz rodilišta, Vitin otpao pupak, a kasnije uživala čitati djelove radosnice u kojima su zapisani skečevi iz rodilišta.
Dobro pretpostavljate...Jedva sam čekala imati svoju radosnicu i kada se Jan rodio, dobila sam ju na poklon i odmah počela popunjavati...
Na prvoj strani izrezala sam sve telegrame koje sam primila toga dana u rodilištu i nad kojima sam lijevala suze radosnice ( ja bi ih rađe zvala "suze ponosnice"), izrezala sam pismo koje mi je tada 5-godišnja Vita napisala kako je "baš dobro da sam rodila dobrog i prekrasnog Jana" i gdje se pita "Koliko si samo dana čekala da ga rodiš".....
Prepisala sam i najljepšu sms poruku koju mi je poslala moja profesorica hrvatskog iz srednje škole, s kojom sam i danas u kontaktu, koja me duboko dirnula jer kao da je bila pisana upravo za mene: "Lijepo je svijetom putovati, otkrivati mjesta, upoznavati ljude. Ipak je ljepše podariti novi život i ljubavlju ga ispunjavati." Puno puta sam tu poruku htjela iskoristiti u čestitki ili telegramu mojim prijateljicama koje su rodile poslije mene, ali ju ljubomorno čuvam, svojatam i nedam nikome....
Na istoj stranici su i naše narukvice iz rodilišta sa brojem 1484, jedna velika, a jedna mala, iza toga su izlisti sa ctg-a kojima sam bila fascinirana jer sam čula i vidjela otkucaje srca moga Jana dok je bio još u trbuhu....Slike sa ultrazvuka, prva slika Jana i mene, prva slika tate i Jana, otpao pupak, izrezak iz Novog lista gdje piše kada je Jan rođen, slika i datum dolaska kući iz rodilišta...Ima tu i izrezaka iz Novog lista na dan 12.06.2008. koji su mi bili zanimljivi, jedan sa vremenskom prognozom, članak o blagdanu (skoro dolazećeg) Svetog Vida, nešto o Fiumanki, informacija o skorom otvorenju novog riječkog bazena....
Ima tu i slika prvog zimovanja iz Italije sa skijanja, kada je Jan imao 7 mjeseci i osvojio prvi vrh od 2.400 m n/v, prvog ljetovanja sa Paga, prvog šišanja, slikeprvih pravih cipelica, informacija o prvim kašicama, cjepivima, slike sa krštenja, opisi slavlja 1. rođendana, slike 1. dana iz vrtića....
Uz to što sam popunjavala zadane kolone i marljivo lijepila sličice, dodala sam nadobudno papire i upisivala nama važne datume....Kada se jan prvi puta nasmijao, kada se prvi puta okrenuo sa leđa na trbuh, kada je propuzao (preslatka informacija da je sa 6 mjeseci "proplazio" cijeli stan kao vojnik po trbuhu vukući se rukama naprijed i odgurivajući se nogama), kada se prvi puta dignuo samostalno na noge, počeo sam sjediti, propuzao četveronoške i napokon prohodao....
Radosnicu sam prestala pisati kada je trebalo početi pisati prve riječi, prve rečenice, prve smiješne izjave...
Nisam ju dugo mogla ni pogledati jer sam znala da ju trebam nastaviti popunjavati, a nisam imala čime....
Danas sam ju izvadila, listala, uživala, smijala se sa gropom u grlu, a kada bi potekle, iako nisu, suze bi opet bile one "ponosnice"....Nakon dugo vremena, borbe, problema i padova, u 2012. godini moj Jan je sa 4. godine napokon propričao....Ispunila mi se želja koju sam zamolila sve Bogove na kraju 2011. godine i koju sam si zacrtala ostvariti...
I sada gledam radosnicu, ali nemam potrebu ništa upisati....Upisuje se ono što želite zapamtiti, a vjerujete da ćete zaboraviti.
Ja ovo zaboraviti neću i ne mogu i ne želim!
Janov problem, stručno zvan "usporeni razvoj govora", otvorio nam je neki sasvim novi svijet, a nakon 2 godine lutanja, naučili smo puno, pogriješili smo puno, ispravljali smo greške puno i svi smo postali bolji...
Naučili smo da niti jedan problem nije neriješiv, naučili smo da treba izdržati kada padnemo i naći snage da se dignemo, naučili smo da nekad to treba napraviti i nekoliko puta dok ne dođemo do cilja. Naučili smo se da svaka greška može ispraviti ako se traži najbolji način, ne onaj kojeg ti netko sugerira, nego onaj koji zahtjeva situacija u kojoj se nalaziš. Naučila sam i da djeca nisu veliki ljudi, da su oni mala nježna bića kojoj morate dati priliku da nauče, isti onu priliku koju ste imali vi kada ste bili mali....Naučila sam da je dječja logika jedina prava logika, da ju mi odrasli ni nemamo, mi imamo znanje i iskustvo, a djeca imaju tako iskren i realan slijed misli da poželim i ja ponekad zaboraviti znanje i razmišljati i učiti kao dijete...Naučila sam da se treba zauzeti za dijete, onda kada ono samo to ne može, ali i da ga treba gurati i poticati u one situacije i prilike koje su mu prilagođene.
Radosnica stoji na stolu i odlučila sam da neću nastaviti slijed i pisati šta je i kada bilo....Ovaj blog će, nadam se, Janu jednog dana biti uspomena, ako ju bude želio čitati...
A ja naš put, zaboraviti neću nikada.....
p.s. Sretnu Novu 2013 želi vam sretna Simple!
p.s.s. HVALA za sve komentare i riječi podrške koju ste mi dali u 2012, vi divni blogo-ljudi :) :)
Post je objavljen 31.12.2012. u 12:08 sati.