Marketing
u žežin nove
Zadnji je dan u godini.
Godini recesije, prigolemog porasta nezaposlenosti, promjene vlasti iz zla u gore, godini neuspješnog smaka svita, godini zla i nevolje, jada i bijede. Oš u svitu, oš u rvackoj, oš urbi oš orbi, oš na kopnu ili moru ili škoju.
Nema danas tiskovine koja drži do sebe koja ne donosi pregled svih katastrofa koje su zadesile ljucku racu proteklog lita gospodnjeg dviidvanaestog.
Nije da pretendiran da bi ja pisala neki sličan sveobuhvatan pregled godine, ali triban nekako utući ovo malo zadnjeg radnog dana u godini, nekako mi se čini neprilično na ovi dan radit, ka da san neki Japanac, ili Kinez, ili štajaznan. Bolje da propadne selo nego običaji, kažu. A mi u Dalmaciji tribamo održat staru legendu o našin radnin navikama "do marende kako-tako, od marende nikako". A ja upravo marendala zercu kruva i zimske, triba sad nekako izdržat do fajrunta. Jest da je u podne, ali nećete valjda zamirit, ipak je Stara godina. Nećemo sad zaustavit ni recesiju ni depresiju ako potegnemo radit ka munjeni. Ne bi nan pomoglo sad ni da preostali dio dana zapnemo i izgradimo preostalu dionicu Dalmatine do Dubrovnika, uključujući i cili Pelješki most. Gotovo je. Za ovu godinu. Ne bi nan ni tona L- direkta pomogla da se dignemo i potentno uletimo u Novu.
Pa tako ja sad iden lipo sastavit neki moj osobni brzinski ad-hoc popis stvari i pojava koje su obilježile proteklih 365 dana. I to samo lipe stvari, dosta mi je crnila.
Nema ih puno, ali su zato još vridnije. Ka crni tartufi.
Ustvari, sitila san se samo tri pozitivna događaja.
I svi su se dogodili ove jeseni, slučajno. Ili možda moje pamćenje radi nekako u po gasa pa se sićan samo tri-četiri miseca unazad. Može i to bit, ae.
KARTA ŽIVOTA
Prvo misto moje osobne top liste događaja 2012, godine zauzima zadarska humanitarna akcija "Karta života" kad smo u nekoliko tjedana sakupili tristo tisuća dolara i srušili hrpu tabua, predrasuda i medicinskih teorema. Pobijedili beznađe i svi zajedno se izborili za još jednu šansu.
Našoj maloj odnedavna sugrađanki Stefani Milda u Zagrebu je dijagnosticiran Arnold-Chiari sindrom, a iza tog skoro simpatičnog imena krije se strašna bolest izrazito bolnog tijeka s fatalnim ishodom. Bar je takvom smatraju naši likari, koji su, svi to znamo, neprikosnoveni svemirski autoriteti s božanskim ovlastima da ti saopće kako sudbinu koji su ti oni izvračali ne možeš prominiti nigdi osim eventualno izvan orbite Zemlje na koju su velikodušno suzili svoj utjecaj. Pa je jedan takav autoritet očajnim roditeljima petogodišnje djevojčice odbio dati potpis da odu tražiti pomoć izvan zemlje s najboljim i najsposobnijim medicinskim pregaocima na kugli i šire. Jer ako im oni ne mogu pomoći, di će tamo neki bjelosvjecki doktori. Odbio im je dati nadu i mogućnost da za svoje dite naprave sve što je na ovom svitu moguće. Širokogrudno i humano im je ponudio drugi svit.
Ali na sriću, nije uspio. Ni on, ni bešćutni sistem koji je nemoćan obuzdati podivljalu birokraciju koja funkcionira ka utrka s beskonačnim brojem prepona. Potpis koji gospodin doktor nije smogao snage ispisati bojeći se tako priznati da je samo čovik bio je samo prva nepremostiva prepreka. Da su prošli nju, naišla bi druga i treća i tako dalje.
Ljudi koje ne poznam, ali kojima se klanjam do poda, odlučili su da neće pognut glavu prid autoritetom i silom, odlučili su se boriti za pravo na nadu. Odlučili su učinit ono šta svi mi roditelji želimo, ali nemamo uvik snage učinit - borit se do zadnjeg atoma za svoje dite. Progucat sram, neugodu i svu ljudsku zlobu ovog svita. Tražit pomoć.
Fala in za to što su nas naučili da nikad ne triba izgubit nadu i da možemo čuda učinit kad izvučemo iz sebe mrvu ljudskosti, da ne triba pokleknuti prid bešćutnošću i otuđenošću države, fala in šta su nas podučili kako se triba dignit kad padneš i boriti za nešto u šta virujemo.
Fala in što su moja dica dala svoje đeparce za "Kartu života" i time i meni pokazala da baš nisan najgora mater na svitu i da će biti nešto od mog poslanja da odu od mene ka ljudi.
Fala in što su nam vratili nadu.
MASLINA
Drugo misto pripada Maslini i njezinoj snazi. Prirodi i njezinoj milosti.
Nakon dvi godine nezapamćene suše i nakon kolovoškog oplakivanja svakog uroda, priroda se smilovala nama koji smo je molili da nam barem stabla maslina poštedi. S berbom smo se bili oprostili, ali teško je bilo gledat kako stabla pate.
Naravno, kažu da tribaš paziti što želiš, pa se tako žarka želja za kišom ispunila malo i previše. Izlile se biblijske kiše, poplavilo nas ka i Nou i ekipu u njegovoj arci, i kad je napokon zasijalio sunce, doletila je golubica s maslinovom grančicom u kljunu. I na toj je grančici bilo i plodova. Nakon što smo bili izgubili svaku nadu, Dalmacijom je potekla dragocijena zlatna tekućina.
Ne triba nikad gubit viru, kažu mi moje stare masline.
PRESUDA
Treće misto - presuda generalima.
Događaj je to koji nije prominija ništa u našoj tužnoj svakodnevnici, baš ka šta su cinici i svi oni koji su zagovarali da nas triba strogo kaznit za zlodjelo obrane, točno predvidili. Ali je to događaj koji je na jedan dan vratija osmjeh na lice nacije. A to nije ništa, to je puno.
Neki su to doživili ka kičasti i neukusni narodni spektakl. Valjda su im više po ukusu gay-parade. Nije ni meni po guštu javna molitva na trgu, ali ali ako je netko za tim imao potrebu, ko sam ja da sudim?
Dan donošenja pravomoćne presude u Hagu, za mene je konačni kraj rata, priznanje da smo se imali pravo braniti od krvoločne agresije i da država koju smatram svojom domovinom nije nastala na zločinu. Šta je bilo posli, nećemo sad o tome. Neću kvarit.
Taj nam je dan donio isto tračak nade.
Eto to je bilo malo na brzinu, a sada iden svojin ukućanima vratit izgubljenu nadu u starogodišnji obid.
Sritno van novo lito i da ne izgubimo nadu!
Da imamo snage ka ovaj kržljavi kornatski bor, da se ne damo slomiti. Da preživimo.
Post je objavljen 31.12.2012. u 15:02 sati.