Ljudi?!...Životinjska vrsta opsjednuta egom... Na ovoj planeti nema druge vrste koja bi mogla biti opsjednuta egom osim čovjeka... Ili možda ima?... Možda su neki superegoistični vanzemaljci među nama, dapače, možda s nama vladaju, možda su oni naši stvoritelji, a mi njihovi pokusni kunići?... Nikad ne znaš... Al' pustimo sad vanzemaljce, nije bitno da li su nam oni podarili samosvijest iliti ego, činjenica je da smo mi vrsta opsjednuta egom, da je ego naša vodilja, da je on sve što mi jesmo, odnosno što mislimo da jesmo... Bez ega ne bismo bili ljudi, prosto k'o pasulj... Jedna analogija... Znate kako su u raznim horor filmovima ljudi opsjednuti demonima?... Kada demon opsjedne čovjeka u potpunosti prevlada njegovu osobnost, njegov ego, njegovu samosvijest... Ljuštura tog čovjeka, iliti njegovo tijelo, više nije njegovo, već je u vlasti demona koji ga je opsjednuo... Zapravo, demon nije opsjednuo čovjeka, nije opsjednuo njegov um, njegov ego, njegovu samosvijest, već ju je u potpunosti uklonio, a ono što je opsjednuto, jest tijelo... I tim tijelom sada upravlja drugo biće – demon... A nas nema – naš um, naš ego, naša samosvijest je – a najslikovitije rečeno u banani... Gdje smo mi tada?... U nekoj vrsti kome, privremene ili stalne smrti uma, ega... U snu bez snova... Ne postojimo, ili bolje rečeno: ne znamo da postojimo...
Naravno, kako ja ne vjerujem u demone iliti slična bića poput anđela i duhova, bla bla, jedino čime smo mi opsjednuti jest naš ego, um, samosvijest, nema ništa izvan toga... Svi demoni i anđeli proizvodi su našeg uma i na taj način smo s njima uistinu opsjednuti... A mi jesmo naš ego, naša ljuštura je s nama opsjednuta, dok je ljuštura samo ljuštura... Naravno, nije ego ono što ljušturi daje život, ali jest ono što joj daje osobnost, bez njega ne bi bilo vrste homo sapiens sapiens... Freud je podijelio ljudsku svijest na id, ego i superego, gdje je id čisto nagonsko, animalno postojanje, a ego nadogradnja tog postojanja kroz samosvijest, dok je superego stupanj više, neki ga poistovjećuju sa savješću, s nečim što kontrolira ego, a neki s višim evolucijskim stupnjem razvoja svijesti... Dok se u mitu zvanom duhovnost (naročito što se tiče istočnjačke duhovnosti) ego doživljava kao maska koju ljudsko biće nosi i s kojom se poistovjećuje... Kakti, ego nije naša bit već odjeća koju nosimo... Ali zeznuta je to odjeća, neda se skinut, a ako se i da skinut, što onda – prosvjetljenje, uskrsnuće, nirvana?... Nažalost, samo još jedan mit, odnosno više istih mitova u različitim pakiranjima ... U ograničenosti svoje opsjednutosti tvrdim: opsjednutosti se spasiti ne možemo, a i zašto bi?... Koja je svrha spašavanja sebe od nas samih?... Koja je svrha prosvjetljenja, traženja boga, zašto nam je potrebno uskrsnuće, nirvana, spasenje?... Stvar je u tome da nam to nije potrebno, već mi samo mislimo da jest, a to mislimo samo iz jednog jedinog razloga – straha!...
Zahvaljujući našoj opsjednutosti egom, kao vrsta smo umislili da smo jako važni u svemiru, te da ne možemo prestati postojati kad umremo... Zar ima većeg egoizma od toga?... Međutim, taj egoizam također je posljedica straha, i zbog toga ne trebamo sami sebi previše zamjerati... Da nema ega, da nema te naše samosvijesti, tog našeg umišljenog posebnog statusa u svemiru, specijalno dizajniranog uma koji ima nadsvrhu, ne bi bilo ni straha od – smrti!... Ali ne od smrti same, već od neizvjesnosti, ta što će biti nakon smrti?!... Da nemamo samosvijest ne bi nikada ni postavljali to pitanje... Životinja osjeća nagonski strah od mnogo čega, što joj pomaže da preživi, ali sigurno ne osjeća strah od toga što će s njom biti nakon smrti... Možda zato što to stanje nakon smrti ne vrijedi za životinje, jer one nisu izabrane?... Milijunima, dapače, milijardama godina prije čovjeka nije bilo ni raja ni pakla, ni prosvjetljenja, ni nirvane, ni što ti ja znam čega sve ne, jer nije bilo čovjeka, jer nije bilo ljudske duše koja bi zaslužila to prosvjetljenje, tu nirvanu, ili određenu karmu kroz proces reinkarnacije... Milijardama godina prije čovjeka nije bilo opsjednutosti egom, nije bilo – straha!... Kako nadvladati taj osjećaj straha?... Jedino vjerom, jer čovjek je, 'oće neće, zahvaljujući upravo opsjednutosti egom, religiozno biće... Ljudski um je u takvoj situaciji prisiljen tražiti utjehu u uvjerenju da ga poslije smrti čeka susret sa stvoriteljem, vječno blagostanje i mir... Ali, samo ako je bio „dobar“ u ovom životu... U protivnom, biti će kažnjen vječnom mukom, nepostizanjem prosvjetljenja ili lošijom karmom u drugom životu (ovisi o religiji)...
Ovako se stvara moral temeljen na vjeri, točnije na religijskim dogmama... Hvala bogu kojeg nema, moral temeljen na religijskim dogmama nije jedini koji postoji ... Ali je nažalost dominantan... Samo slabe vajde od takvog morala... Ili sam ja možda u krivu?... Premisa takvog morala je zabranjivanje „poroka“ koji su dio ljudske prirode, donošenje zabrana kojih se nemoguće držati, ali ne bez cijene zdravlja ljudskog razuma... Takav moral u praksi se svodi na licemjerje, na što je upozorio jedan od velikih „duhovnih“ učitelja, kojeg su proglasili bogom i iskoristili njegovo učenje za nastavak egoagonije ljudskog roda, Isusa, a koji reče: „Tko nema grijeha neka prvi baci kamen!“... Uglavnom, moral temeljen na strahu od boga, iliti kazne u nekom drugom životu, ali i kazne u ovom životu, ima za cilj ostvarivanje poslušnosti, odnosno to je metoda kojom vladari drže u pokornosti svoje podanike, metoda koja im pomaže da ih učinkovito izrabljuju... Crkve i ostale bogomolje u službi su izrabljivača, održavaju stado mirnim u strahu od božje (ili ovozemaljske) kazne zbog neposlušnosti... Nema idealnije metode za porobljavanje masa... Zato od morala koji proglašava nekog od bogova za vrhovnog gospodara, a njegove predstavnike na Zemlji izvršiteljima njegove volje, itekako ima vajde - ostvarivanje moći i vlasti... Usađivanje osjećaja tzv. strahopoštovanja prema nečemu samo je u celofan upakirano utjerivanje straha poradi održavanja pripitomljenosti, odnosno posluha, metoda kojom se uništava slobodni um... Strah kao osjećaj u svih vrsta koje taj osjećaj poznaju ima za svrhu zaštitu od opasnosti... Tako je i kod čovjeka, ali kako čovjek posjeduje razum kod njega strah više nema svrhu, već svrhe... Odnosno, različite vrste straha su tu kako bi služile različitim svrhama...
Kako je strah uz pohlepu najjači osjećaj u čovjeka (ali da se ne zavaravamo, ti osjećaji su najizraženiji u svih inteligentnijih životinja, naročito primata, životinja itekako može biti pohlepna, npr. u vezi hrane) ta dva osjećaja uvijek su na meti onih koji žele ostvariti moć nad drugim ljudskim bićem... Naravno, radi se o metodi „batine i mrkve“, metodi kojom se pripitomljavaju životinje, ali koja je isto tako iskorištena da se pripitomi čovjek... Zarobiš divlju životinju (ili slobodnog čovjeka), i u zarobljeništvu je (ga) iskorištavaš da radi za tebe (npr.,ore njivu) ucjenivši je (ga) da neće dobiti hranu ako neće raditi (strah, batina), i nagradivši je (ga) ekstra ako je poslušna (mrkva, pohlepa)... Do danas se te metode ostvarivanja vlasti nad životinjama i ljudima radi njihovog izrabljivanja nisu promijenile... Ljudima i dalje vladaju strah i pohlepa koji se kao osjećaji potenciraju društvenim i obiteljskim odgojem... Ljudsko biće treba od malena pripremiti da postane neslobodno, da iz straha za vlastitu egzistenciju ponudi svoj život, svoje tijelo, svoju aktivnost, svoj potencijal, svoju snagu i duh, na tržište rada, kako bi prodajom sebe moglo preživjeti, i ako bude dovoljno pohlepno i ambiciozno, te se dovoljno potrudi možda i uspije u ovom okrutnom svijetu... I tako čovjek strah iskorištava prvenstveno kako bi ostvario moć i vlast nad drugim ljudima u cilju njihovog izrabljivanja...
Racionalni strah nas upozorava na stvarnu opasnost, a iracionalni na umišljenu nepostojeću opasnost koju doživljavamo kao stvarnu i za koju zaključujemo da je neminovna... Problem je u tome što je iracionalni strah taj koji vlada velikom većinom čovječanstva... Poznata je izreka Marie Curie: „Ničega se ne treba bojati, samo treba razumjeti.“... Uistinu, razumijevanje otklanja strah, naročito onaj iracionalni... Uzmimo za primjer strah od boga, ili vraga... Ti strahovi su iracionalni, a potiču se kako bi se lakše ostvarivala moć i vlast nad ljudima... U dugoj judeo-kršćansko-islamskoj monoteističkoj tradiciji bog se mijenjao od boga osvetnika koji kažnjava do milosrdnog boga koji prašta... Međutim, s obzirom na veliki broj različitih vjerskih zajednica unutar svih triju monoteističkih religija, i dalje opstaju različiti bogovi, i oni koji kažnjavaju, i oni koji praštaju... Ali kako je bog ipak oličenje dobra, potrebno je smisliti lik koji će utjeloviti zlo... Nazivamo ga svakako, a meni je najdraži naziv vrag... I vrag je taj kojeg se uistinu trebamo bojati, a ne boga... Bogu zapravo trebamo odavati strahopoštovanje i ljubav, ipak je on naš otac... A vraga se moramo bojati i bježati što dalje od iskušenja koja nam on nudi jer mu je jedina zadaća da nas odvede u propast... Da, da, zlo je to kojeg se treba bojati... E, pa ne treba se nikakvog zla bojati, niti nikakvog vraga niti boga... Naprotiv, jer u vlasti smo samo onoga čega se bojimo, i nikada se ne možemo osloboditi nekoga ili nečega čega se bojimo... Ali to i jest cilj naših gospodara, da se bojimo raznoraznih čuda kako bi ostali poslušne pripitomljene ovčice...
Prisutnost straha u službi odgoja ima za svrhu stvaranje poslušnog neslobodnog bića koje će isključiti procjenu ispravnosti vlastitog razuma u korist procjene određenog vanjskog autoriteta... Sve bi bilo u redu kad bi procjenu ispravnosti nečega prepuštali samo racionalnom autoritetu, odnosno realno stručnom autoritetu, iako ni tada ne smijemo isključivati vlastitu zdravorazumsku procjenu... Međutim, od nas se traži da u potpunosti isključujemo procjenu vlastitog razuma u korist iracionalnog autoriteta (npr. religija, ideologija)... A sve u cilju kako bi mogli služiti vlastodršcima, jer kako ćete vladati s nekim tko sluša isključivo svoj razum i svoju savjest?... Od našeg razuma se putem religijskih dogmi npr. traži bespogovorno vjerovanje u kreatora s logikom koja kaže da je sve moralo biti stvoreno, ali se ne dopušta sumnja u takvo vjerovanje, a razum vrišti od sumnje: pa otkud dolazi kreator?... A razum se ne zadovoljava s odgovorom koji kaže: to je tajna... Vjera i razum ne idu skupa, ali su nerazdvojni... Paradoks?... Ovisi kako na to gledamo... Ali, upravo su ta dva segmenta glavna karakteristika naše vrste opsjednute egom – mi ne bismo bili ljudi da ne posjedujemo razum i da nismo u stanju vjerovati, odnosno da nemamo ego, jer naša samosvijest se upravo manifestira kroz razum i vjeru, odnosno kroz misao... Mi razmišljamo (bar se nadam da neki od nas to i čine)...
Čovjek je istovremeno razumsko i religiozno biće... Razorna kombinacija... Koliko mu razum postavlja pitanja i tako automatski nameće potrebu za pronalaženjem odgovora na ta pitanja, toliko mu se vjera u nedostatku znanja, odnosno u nemogućnosti pronalaženja racionalnih odgovora nudi kao alternativa koja učinkovito zadovoljava tu potrebu za znanjem, tj. u nedostatku stvarnog znanja vjeru pretvaramo u znanje kako bi zadovoljili tu potrebu koju nam nameće razum, odnosno koja je posljedica naše samosvijesti, našeg ega – jer bez znanja, bilo ono stvarno ili fiktivno koje se doživljava kao stvarno, mi ne možemo funkcionirati ... Vjeru u biti moramo racionalizirati, a za racionaliziranje iracionalnog homo sapiens je stručnjak... Nešto moramo proglasiti istinom i u tu istinu vjerovati, pa makar to značilo da ne vjerujemo u „ništa“, jer i to je oblik vjere – vjerujem da ništa nije istina, odnosno da je upravo to istina, kako ništa nije istina – ali to je već tzv. nihilistički paradoks, „istina ne postoji“, tvrdnja koja pobija samu sebe, odnosno sebe predstavlja istinom tvrdeći da istina ne postoji... Dakle, istina apsolutno postoji, samo je stvar u tome da istina ima točno onoliko koliko ima i ljudi, jer je istina kao pojam vezana samo uz ljudski um... Eventualno i za um vanzemaljaca, ali u to nismo sigurni, ali neki od nas možda i jesu... Isto kao što su mnogi od nas sigurni da istina opstoji i u raznim bogovima i idealima...
Prva reakcija na istinu kod čovjeka je odbojnost, dapače strah... A istina koje se čovjek boji glasi - čovjek ne zna... Strah od neznanja prevladava se stvaranjem istine, ili prihvaćanjem istine koju je netko drugi stvorio... Što je više ljudi prihvaća kao istinu ista djeluje istinitije, odnosno autentičnost joj se pruža kvantitetom, a ne kvalitetom... Ako netko objavi „istine“ o „začeću po duhu svetom“, ili o reinkarnaciji, ili o uskrsnuću, ili o nekakvom prosvjetljenju, i mase ljudi u to povjeruju, istina je utvrđena, dokazana je samim tim što ljudi u to vjeruju, pa nisu valjda toliki ljudi ludi... Ili možda ipak jesu?... Fenomen religije možemo bez problema definirati kao kolektivno ludilo... Nemojte me krivo shvatiti, nije religija jedino kolektivno ludilo, to su i ideologije, i razne druge vrste i podvrste uvjerenja i stereotipa... Jedan od suvremenijih stvaratelja kolektivne istine, možemo ga nazvati i ocem suvremene propagande, Joseph Goebbels, lijepo je rekao kako laž treba samo dovoljno puta ponavljati da bi postala istinom, a još je bolje objasnio na koji način treba stvarati istinu kad je rekao da propaganda djeluje najbolje kada su oni s kojima se manipulira uvjereni da djeluju svojom slobodnom voljom... Jedna od najvećih zabluda čovjeka današnjice je i to što smatra da je njegovo mišljenje njegovo, i da je njegova volja njegova...
Čovjeku je vjera, kako rekoh, neophodna... Ne mora to biti vjera u boga, odnosno u neku višu silu, radi se općenito o vjeri u život, o vjeri u bolju budućnost, ali prvenstveno o vjeri u sebe, u vlastite sposobnosti, itd... Čovjek ne opstaje bez vjere, a vjera je proizvod razuma, jer je razum taj koji postavlja pitanja i traži odgovore, a kao što rekoh, pronalazi ih u vjeri, odnosno u uvjerenjima da je nešto istina... Koliko su ta uvjerenja, odnosno vjera temeljeni na stvarnim i racionalnim dokazima, druga je priča... A ta druga priča kaže kako je vjera medalja sa dvije strane... Jedna strana je vjera u ispravnost vlastite razumske procjene, procjene koja se temelji na zdravorazumskoj uzročno-posljedičnoj logici, a druga strana medalje predstavlja slijepu vjeru, iliti potpuno vjerovanje u ispravnost procjene nekog vanjskog autoriteta čime isključujemo vlastitu procjenu ispravnosti... Potonja strana medalje je ona strana čija se aktivacija potiče u društvenom i obiteljskom odgoju... Ne možete stvoriti i održavati klasne, izrabljivačke odnose u društvu, odnosno ne možete ostvariti vlast i moć nad ljudima, ako će pojedinci kao nositelji te zajednice biti odgajani kao slobodna bića, ako će se u društvenom i obiteljskom odgoju poticati aktivacija one prve strane medalje...
Da se vratim na ljudsku opsjednutost egom... Tijekom stotina tisuća godina evolucije roda homo (od habilisa do sapiensa) na posljetku smo zaključili kako smo izuzetno posebni ... Posebniji od drugih vrsta na ovoj planeti, toliko posebni da smo stvoreni na sliku božju (znači li to da je i bog primat, odnosno hominid?), i da nam je dana sva vlast nad svim drugim bićima na ovoj planeti, te da smo u biti besmrtni... Ali ima jedan problem... Naša besmrtnost odnosi se samo na naš duh, odnosno dušu... Tijelo je samo ljuštura, transportno sredstvo, brod koji prevozi našu dušu od stvoritelja nazad k stvoritelju... Ali, ne bezuvjetno... Postoje uvjeti za postizanje ultimativne besmrtnosti u okrilju stvoritelja (uskrsnuća, nirvane, itd...), a ti se uvjeti razlikuju od religije do religije... Odnosno, „vrsta“ naše besmrtnosti uvjetovana je našim načinom života, te nam je u svakom slučaju potrebno spasenje od nas samih, od ega, a to spasenje ne dolazi bez milosti našeg stvoritelja, a milosti nema bez zasluge... Mislim stvarno?!... Gdje je ovdje zdravorazumska uzročno-posljedična logika?... Stvoritelj stvara biće kojemu postavlja uvjete kako bi to biće moglo postići ultimativnu besmrtnost, da ne završi u paklu, ili kao glista u idućem životu?... Čemu to?... Kakve su to gluposti?... Ja trebam živjeti ovdje ovako da bih poslije mogao živjeti ondje onako?... Alo?!... Tko je tu lud?...
Mi jesmo opsjednuti egom upravo na ovaj način – umislili smo da smo toliko važni da smo besmrtni! A ta vrsta opsjednutosti egom se još naziva i bolesni egoizam (pod pretpostavkom da postoji i zdrav)... Potreba za spasenjem, za spasiteljem, za besmrtnošću, proizvod je našeg iracionalnog straha od smrti... Racionalan strah, kao što već objasnih, podrazumijeva strah od stvarne opasnosti po naš život, a iracionalni je onaj umišljeni strah koji nema nikakvog realnog osnova... Upravo nametanje te potrebe za spasenjem od strane religija omogućuje učinkovitu manipulaciju i ostvarivanje vlasti i moći nad ljudima... Mi ne moramo spašavati sebe od nikakvog ega, niti se moramo spašavati od zla, niti od grijeha, i ne moramo se iskupljavati za ništa, i nema nikakvog boga koji to od nas traži, ne postoji nikakva stvarna potreba za spasenjem, niti postoji bilo kakvo stvarno spasenje... Ne moramo ništa učiniti da bismo bili ono što jesmo, ali da bismo bili nešto drugo moramo uistinu učiniti puno toga... I to je moja istina, ali samo moja, i ne dao bog kojeg nema da je itko drugi prihvati kao svoju... Stoga nam svima želim da u idućoj godini budemo ono što mislimo da jesmo, ali da ne tražimo od drugih da budu ono što mislimo da bi trebali biti, i da ne zahtjevamo od drugih da se definiraju prema našim mjerilima, tako ćemo stvarati bolji svijet i za nas i za našu djecu...
SRETNA NOVA GODINA !!!
Post je objavljen 31.12.2012. u 02:02 sati.