I u ovom zimskom sivilu i bjelini koja je ostala na čežnji, u mnogim prosinačkim spuštanjima na zemlju s oblaka koji se zove žudnja, trebao mi je taj komadić bajke. U zimi koju se još uvijek trudim zavoljeti, u nedostatku sunca i raspršenosti boja, trebale su mi te bezbrojne nijanse.
I kada je rekao da me vodi u malu galeriju gdje se osim predivnih slika može šetati uz osvjetljenje preko dvije stotine svijeća , tražiti bombone u slami, piti kuhano vino uz pucketavu vatru, veselila sam se poput djeteta koje se veseli odlasku na more. Život su zaista trenuci a mi ih pretvaramo u bajku.
I upoznao me sa slikarom čijim slikama se dugo divim. Nevjerojatan splet boja, poteza kistom i nevjerojatnom dušom koja zrači iz svake od njih. A boje su zračile i iz njegovih očiju.
I iz svake njegove tople riječi. Postoje ljudi tako jednostavni u svojim riječima a opet tako prepuni topline i bliskosti da njihov sjaj dopire do svake moje pore. I uživala sam u svakom trenutku s njim, u njegovom prisustvu i svakoj njegovoj slici. U pucketavoj vatrici koja je bila odlična kulisa i prateća melodija. Vatra koje je bila tkanje divne večeri. Ja još uvijek vjerujem u bajke koje pišemo svojim životom.
...............
A uživala sam i u prisutnosti čovjeka pored mene, onoga koga znam već dugo. Bez puno riječi, samo koraci i dah koji su bili tako čujni u toj noćnoj tišini svjetlosti i boja. I tako osjetljivi na svaku nepotrebnu riječ. Riječi su za neke druge impresije, neke druge ambijente i trenutke. Ovdje bi samo narušile melodioznu harmoniju mjesečeve pratnje, naših koraka i pogleda u hladnoj noći. Kao da sam negdje tu našla svoju nevidljivo tanku liniju do mjeseca koju već dugo tražim. U toj predivnoj tišini i bojama koje su na tako poseban način doticale moju dušu kao najnježnijim potezima kista. A mjesec mi je svim svojim sjajem govorio da sam zaslužila životom i ovu bajku.
Znam da je i on u toj simfoniji zimske noći , u svakom mom hladnom dahu, čuo one riječi čije izgovaranje ja još uvijek vježbam.
Ako pogledam unatrag na sada već uskoro prošlu godinu, dovoljno mi je da znam da sam voljela puno. I da sam živjela sebe. Volim se prisjetiti da sam padala i bila lomljiva ali sam se dječjim , ženskim i ponekad muškim koracima podizala uvijek. Volim se sjetiti da sam od naizgled običnih trenutaka starala neobične i posebne. Tako nastaju čarobne bajke od života. I tako sam počela zbrajati smijeh kao što neki zbrajaju novac.
I znam da sam uspjela u samozavođenju i u prepoznavanju predivne ljepote ljudi koje volim. Sretna sam što sam joj rekla rekla koliko joj se divim, ženi koja me šamarala riječima kada je to bila najveća potreba i grlila me uz smijeh kada sam se rasipala. Ali uvijek me vidjela, fascinantnom jasnoćom i bistrinom. I svaki dan osjećam da grli moju dušu .
Znam da nastojim pronaći ljubavnost u svakom trenutku svoga života. U svim svojim ispisanim i neispisanim riječima a najviše u svojim djelima koja su moj odraz. I ipak sam nekako sretna što svaku večer liježem zajedno sa svojom postojanom mekoćom od koje sam dugo bježala. I sa svojim čežnjama sa kojima dijelim jastuk.
I kada sklopim svoje vjeđe uz miris snova mojih kćer i daha svih koje volim, dovoljno mi je da znam da sam zaista iskreno, punog i otvorenog srca, potpuno i bez fige u džepu, voljela.....
Od srca vam svima želim godinu prepunu ljubavi i radosti. I svima vam grlim duše...
PS. Događaj koji me inspirirao se zove " Božić u Bojani", nalazi se blizu Čazme i tu bajku svima toplo preporučam
Post je objavljen 30.12.2012. u 01:14 sati.