Miro Gavran piše da su njegov ujak i otac "razgrtali snijeg po dvorištu". Vidite, on nije koristio izraz čistiti snijeg. On oduvijek ima adekvatan glagol.
Proljetos sam nudio tortu onome tko spontano upotrijebi riječ uzgred/nuzgred. Kod Tribusona sam tri puta naletio na "nuzgredice" (ili samo nuzgred, nisam siguran). Dvaput u istoj knjizi!
Zato su oni pisci. I zato ne bi svatko trebao biti književnik.
Hiperprodukcija u umjetnosti ne bi bila loša, niti bi bila "hiper", kad bi samo bilo samokritičnosti. Svi misle da su pametni i da ih se treba čuti. Otiskati knjigu ili snimiti pjesmu može svatko, uz minimalne novce. Ali, k vragu, zato postoji MySpace i - budimo iskreni - blog.
Sabrati svoje najbolje postove i prodavati ih istoj ekipi koja ih je do sada čitala besplatno je prilično besmisleno. Nema tu ni zarade. Ali to je valjda onaj princip, glavno da se vrti lova. (I ne mogu popušiti da knjiga koja se napiše u dva mjeseca može biti kvalitetna. Pogotovo kad vidim da je otisnuta u fontu koji je namijenjen čitanju s ekrana. Brijem da urednici, lektori i grafički dizajneri ipak nešto znaju i nečemu koriste.)
Mislim da bi se svatko pri izdavanju knjige trebao voditi kriterijima: originalnosti (da je nikad ispričano, zabavno, interesantno), književne vrijednosti (da ima stila, da obogaćuje jezik, da klinac kad čita proširuje vokabular) i kvantitete publike (da će knjigu pročitati netko izvan šireg kruga prijatelja). Pa ako ispunjavaš dva od ta tri kriterija, tiskaj.
S druge strane, ima hrpa dosadnih knjiga od poznatih pisaca, starih i novih. S filmovima i serijama još gora situacija. Naravno da svaka budala pomisli da može bolje.
Ne znam ni sam na čijoj sam strani. Mislim da je samokritičnost ključ.
Post je objavljen 30.12.2012. u 00:55 sati.