Marketing
Ofrlje.
Obišla je sve moje frendove i sad je došla na mene, i ja ne mogu ne zamišljati kako su je svi do jednog vidjeli golu. Nju. Potpuno. U pozi pored zida bez ičega osim kišobrana, jer je otvoren kišobran u interijeru nesreća, i ona stoji ispod njega sa zbunjenim pogledom u daljinu kojim sakriva zadovoljstvo što nitko ne bulji u njen zbunjeni pogled. Ne mogu ne zamišljati ju neobrijanu pa obrijanu, ovisi o preferencijama mojih drugara za koje točno znam tko ima preferencije obrijanosti ili neobrijanosti. Ne mogu, je bi ga, ne razmišljati o njenon čući.
Fus nota;
Teško je pisati o ženskom spolnom organu. Teško je pisati o njemu jer je teško izabrati riječ za to ovisno o pravom kontekstu. Pička je vulgarno al paše kad pišeš realno. Pičkica je gotovo uvijek prljavo osim ako pišeš u prvom licu lika koji bijesno prezire vlasnicu te pičkice ili je odvratno napaljen i on sam, mada će mu možda kasnije biti žao što je baš u tom trenutku rekao pičkica a ne neku drugu riječ, neku koja ga neće tjerati da se naknadno osjeća nastranim. Dagnjica je fora samo u nekom humorističnom ozračju. Čuća je okej ali opet ostavlja blagi okus dede na verandi koji promatra djevojke u rano kasno posljepodne proljeća. I opet, pisati o čućama, picama, mačkicama, kojim god riječima ih opisivao, teško se izvuč nekažnjen. Zašto, pobogu, recimo, ja razmišljam uopće o njenoj čući? Nije iz znatiželje, jer sam je vidio. Nije iz opsesije i očaranosti, jer joj čuća nije baš tako lijepa, usprkos tome što je njena. Ostaje samo iz napaljenosti, a to se ne smije priznati jer upadaš u klopku u kojoj se nalaziš taj tren kada u tekstu spominješ čuću, a to je da gotovo trenutno gubiš autoritet svog vlastitog teksta kojeg hajđekira dojam čitatelja da se radi o perverznjaku koji sve ovo piše jednom rukom. Znajući ovo, nastavljam pažljivo.
...a njenu čuću su, u jednom trenu ili drugom, penetrirali svi ti ljudi sa kojima se više ne družim ali znam predobro da bi ignorirao ljubomorne maštarije da imaju veću karu od mene.
Fus nota dva;
Sa druge strane, kare, kurci, penisi, maleni, kurčine ne povlače baš nikakve posljedice.
...i ne mogu ovo ne gledati kroz prizmu seksualnosti jer me muči jednostavna činjenica da je došla kod mene zadnjem. Koja je to loša, pubertetska, inatljiva pizdarija u mojoj glavi koja mi to tuvi u glavu? Ne osjećam nit smatram njeno tijelo iskorišenim, popišanim, obilježenim, nit manje vrijednim. Isto tako, ne gajim nikakave fantazije da su sve djevojke ovoga svijeta bile samnom prvim te da nisu imale baš nikoga prije mene, ali ono što me muči u cijeloj priči je blaga činjenica da sve ove ljude, sve ove frajere u njenoj prošlosti znam i prezirem. Nisam ih prezirao prije ovoga. Sad želim da ih pogodi naročito glasan biciklist.
Ne mogu ne pitati se da li je onaj trik u oralnom seksu ( pazi kako delikatno izbjegavam riječ "pušenju" ) naučila baš od, ne znam, Franje. Franjo ju je to naučio, prije nego što je eksplodirao uz orgazmični jauk po čitavom njenom tijelu, od kojeg se trena nadalje ona pravi da joj to izuzetno paše, replicirajući sve one glupe fejk uzdahe koje zna da u tom trenutku mora producirati kako se majmun sa druge strane ne mora osjećati loše kad ga pukne onaj dobro poznati gilt trip realnosti koji sve do orgazma čeka u stand baju sa svim brigama koje si, do tog trena, gurao što dalje od sebe kako bi neopterečeno svršio po njoj misleći kako je to nevjerojatno kul upravo zato što si drkao čitavo vrijeme na jednake scene na pornićima koji su te natjerali da misliš da je to jedini način kako možeš doživjeti vrhunac. Ne krivim njegovu lošu procjenu intimnog protokola, niti njenu potrebu da ga zadovolji. Ne krivim njen pogled u strop kad se on zabije u jastuk kraj nje i umre. Krivim potrebu da razmišljam o njenoj čući.
Koju nisam mogao prestati buljiti u kada se prvi put skinula, napomenuvši nonšalantno da bonton nalaže prvo nago izlaganje muškarca, a ne obrnuto, što sam čuo tek toliko da mi ostane zabilježeno u glavi za naknadno razmišljanje o, nešto kao post koji možeš spremiti prije objavljivanja. Ne, moj fokus bio je otherwise occupied, pokušavavši neuspješno izbrisati čuću iz mašte, ili barem ju naljepiti na ovu realnu koja stoju predamnom. Problem je, kao i kod svih djevojaka, pa i neživih pojedinosti, koje dugo želiš a ne možeš imati, taj da su ti u mašti toliko kvalitetno razrađeni da realnost ne stigne reagirati i ostane, u nedostatku bolje riječi, flah u usporedbi. Ono što me iznenadilo, zapravo najviše, bila je mala hipsterska tetovaža mrvicu lijevo od venerinog brežuljka, koju nisam stigao dovoljno proučiti u njenoj nadolazećoj odluci da me baci natrag na krevet i krene skidati. Ja sam nekako gledao u strop i čekao da to obavi, nasmješivši se pritom na pomisao hoće li mi ili ne ostaviti čarape na nogama. Bile su bijele. Ne želim se seksati u bijelim čarapama. To je...krivo.
Tad me negdje pitala što je smiješno, više retorički, i krenula dolje u gotovo kapitulirajućoj gesti koju sam dopustio da se dogodi jer nemam samokontrole. Bit će mi, i bilo mi je, krivo što nisam pročitao taj znak kao onaj kada treba stati i priznati si neke stvari, kao odgovor na ono isto pitanje koje sam si pitao kada me pozvala na film i poljubila me; na koju foru, i zašto, ćemo se mi stvarno poseksati - a on je taj da ne znamo ni ona ni ja. To ćemo naprosto napraviti. Uz njeno nagovaranje same sebe da joj to treba i paše i moje kažnjavanje samoga sebe da sam kreten koji je upravo izgubio prijateljicu. I uz kredit u mojoj glavi, da sam se zbilja prasnuo sa njom. Ti si broj sedam mala. A ja tebi samo jedan u nizu. I zato sam upravo izgubio prijateljicu. A fuck for a friend.
Ujutro sam napravio sve od sebe da ne razgovaramo o tome, stvorivši pritom mamuta u sobi koji nas je iza novina i kave promatrao kao razjareni roditelj koji daje svojoj djeci the silent treatment. Nije pokazivao ni najmanju namjeru obavijestiti nas da smo oboje fantastične budale. Mamuti su takvi. Konverzirao sam, umjesto, o gitarama na spotovima koje smo nekada oboje voljeli, bendovi od prije koji su odavno osušili, skup sa pjesmama koje smo nekada stavljali na top pet best of popise na spomenarima koje smo si punili kao klinci. Kada sam prvi spomenar dobio kao poklon za rođendan oko kojega sam se iskreno nadao za Action Man detektiva, nekako sam imao dojam da se radi o bilježnici sa lokotom, ukoliko imam nadasve prljavu maštu i kinky naviku pisanja o tome na papirima zaključajnih, tajnih bilježnica. "To nije tvoje!" rekli su mi kada su uočili kako popunjujem prvu stranicu lirksima koje tada, a možda ni sad, nisam razumio, te bio informiran da su te stranice bile namjenjene mojim prijateljima, roditeljima, sestri, rodbini, profersorima, što nije nimalo objelodanilo potrebu za lokotom. Zašto bi, pobogu, imao potrebu tajiti tuđe tajne? I zašto bi ih oni imali potrebu dijeliti samnom? Toliko konfuzno sve to je bilo da ju nisam dao u ruke nikome osim njoj, par godina kasnije, u kojoj mi je nacrtala slona i zaželjela slona u svojem vlastitom spomenaru kojega je zapravo kupila tek nakon što je popunila moj, te sam ja bio prvi koji je njene tajne listove imao čast popuniti, recimo sa "volim te", što skoro i jesam no odustao kada sam shvatio da će možda i pročitati. Neki zaista jesu to napisali, doduše, i kako je vrijeme prolazilo zamišljam kako je stranica bilo sve manje i manje, i možda je sačuvala onu prvu za mene, kada skupim jaja dovršiti ju.
Negdje u srednjoj školi zaljubljenost je postala žudnja, negdje na faksu žudnja u separaciju, negdje kasnije u pomirenje, i bilo je godinu dvije iskrenog, toplog prijateljstva kakvoga smo dijelili prije nego što mi je kurac naredio drukčije. Uvjeravao sam se da su emocije bile krivac, i moja potreba da ih zaštitim, no nekako mi je bilo jasno, a i emocijama u pitanju, da su hormoni prestali igrati skrivača, uzviknuli polupani lončići, i zahtijevali svoje mjesto na tronu. Htio sam je jer sam je mrzio htjeti imati. Htio sam to obaviti i prestati razmišljati o tome, ili koji god sam si izgovor ponudio u zamjeni za zaborav njenog lica kada sam je pitao je li svršila.
Htio sam ju odjebati. I ne na onaj način na koji zvuči. Ili zapravo upravo na taj. Htio sam ju OD jebati. UN fuck her. Htio sam ne znati za tu tetovažu, htio sam ne znati jeli obrijana, htio sam ne znati ništa o tome a znati dovoljno da opet ne poželim saznati. Htio sam ju zagrliti i ne dobiti erekciju. Htio sam ju poljubiti u obraz kao gestu pozdrava bez propitivanje koliko blizu smijem doći njenim usnama. Htio sam da ima kurac, ili da ja imam vaginu, i da smo obje strejt. Htio sam da je na nekoj drugoj ravni, nit zabranjena nit dostupna, nit zabranjeno voće nit ne obrađen teritorij, nit poželjna nit nepoželjna. Htio sam jebat a da ne uđe. Htio sam ne biti zaljubljen u nju.
Ništa od toga nisam spominjao ujutro, i nakon petnajstak minuta čavrljanja o pizdarijama, uz ofrlje doručak kojega sam entuzijastično radio kako bi imao izgovor za šutit, izašla je iz stana i odnjela tu čuću o kojoj sam razmišljao sa sobom. Tu čuću koju o kojoj nisam maštao kada sam je voljeo, tu čuću koju sam htio da izgleda drugačije, tu čuću, o kojoj ne mogu vjerovati da je stala između mene i moje prijateljice.
"Volim te." Izrekao sam praznom stanu i poželio poslati te riječi u prošlost te na stranicu njenog spomenara, svih tih godina prije, prije kada sam ju gledao u oči.
Post je objavljen 28.12.2012. u 18:32 sati.