Postoji stav, da o spolnosti generalno, ili barem o nekim spornim temama kao masturbacija, pornografija, kontracepcija, osobe koje mijenjaju spol i sl., s djecom i mladima uopće nikako ne traba razgovarati, ili da im pak ne treba reći ništa više od onoga, što je dio Katehizma Katoičke crkve i što će, prije ili kasnije, čuti na vjeronauku. To se, uz šture odefinicije osnovnih pojmova, uglavnom svodi na objašnjenje kako su sve nabrojeno "teški grijesi protiv čistoće" (kao i pobačaj, predbračni seks, razvod braka, medicinski potpomognuta oplodnja idr.), za koji nakon smrti slijede kazne fizičkog mučenja u čistilištu ili čak paklu, koje se mogu eliminirati ili barem smanjiti kroz sakrament ispovijesti, pokajanje i pokoru. Činjenica je, da u institucionalnom odgoju, obrazovanju i savjetovanju o spolnosti u Hrvatskoj danas dominira Rimokatolička crkva. O spolnosti se obilno govori na vjeronauku, u propovijedima, prilikom ispovijedi idr, a van toga, u javnom životu, šturo.
Vjerojatno većina roditelja smatra da bi ipak trebalo reći još nešto. Vjerojatno osjećaju da je besmisleno djeci naprosto reći da nipošto ne smiju masturbirati, da nipošto ne smiju imati seksualne odnose prije braka, da nipošto ne smiju koristiti kontraceptivna sredstva itd., i točka.
Treba li o tome govoriti u školi, bilo to u okviru zdravstvenoga odgoja ili drugačije? Shvatljvo je da mnogi roditelji osjete nelagodu jer netko drugi s njihovom djecom o tim temama razgovara. Možda misle, da je njihova dužnost da djeci daju neka objašnjenja.
Istraživanja među mladima u Hrvatskoj, međutim, pokazuju da roditelji to čine rijetko. U predgovoru navedene knjižice Martyja Kleina ("Kako razgovarati o seksualnosti... – s vlastitom djecom", Zagreb, 2001), prof. dr. sc. Aleksandar Štulhofer, voditelj katedre za seksologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, navodi da su prvi izvor informiranja o seksu za djecu i adoloscente razgovori s prijateljima, zatim časopisi i televizija te internet, a tek svaki petnaesti hrvatski tinejdžer navodi roditelje kao glavni izvor informacija. (Štulhofer, u: Klein, 2001, str. 7)
Svakako, educirati treba i roditelje, da budu valjani seksualni edukatori. Sam Klein u citiranoj knjižici kaže: »Moja filozofija seksualne edukacije jest da su roditelji najvažniji seksualni edukatori svoje djece - bez obzira čine li to dobro ili loše, bez obzira čine li to svjesno ili nesvjesno. (...) Odgovornost je to koju mnogi roditelji ne žele, odgovornost s kojom se mnogi roditelji ne znaju nositi.« (str. 16-17) Svojim krajnjim ciljem Klein smatra učiniti sebe nepotrebnim: »Nadam se da ću, kao seksualni edukator, postati višak radne snage. Naravno da taj posao pripada obitelji. No, obitelji to ne rade onako dobro kako bi to trebalo. Na sreću, većini je ljudi to jasno.« (str. 59)
U kampanji, koju je povela protiv programa Zdravstvenog odgoja odnosno njegovog modula "Spolna/rodna ravnopravnost i odgovorno spolno ponašanje", Hrvatska biskupska konferencija poziva roditelje da brane svoje pravo da sami odlučuju o odgoju svoje djece. Iako se pozivaju i na "kršćansku antropologiju", oni se pretežno koriste diskursom ideologije i politike, a ne teologije.
Tko će pak educirati roditelje? Imajući u vidu gore navedenu dominaciju Rimokatoličke crkve u institucionalnoj brizi o spolnosti, može se pretpostaviti da je jedan od bitnih njihovih motiva eliminiranje konkurencije.
Post je objavljen 28.12.2012. u 07:20 sati.