U ovome gradu on bijaše stranac. Osjetio je kako je vjetar promijenio smjer i počeo mu šibati ionako ispucalo lice. Samoća bijaše utješna. Svaka misao glasnija, svaki uzdah značajniji, svaki pokret promišljeniji, svaki korak kao pad u mračni bunar sjećanja. Sjećanje mu nije bila jača strana rekao bi nebrojeno puta koji njegov poznanik, pa čak i on sam. Zato bunar i jest bila najsavršenija metafora za njegovo sjećanje.
Neznam zašto ga je privlačilo to doba noći, taj period, tih sat vremena kada spavaju gotovo svi, i radni narod, i bečari, možda još pokoja pekara baca svijetlost na rinzol. Pretpostavljam jer kao što je to bio prijelazni sat gradskog pučanstva, tako je bio i prijelazni sat njegovih misli, osjećaja. Olako je shvaćao svoju muku, svoju depresiju. Ono što zvaše stvarnim životom je nestalo negdje iza zamračenih prozora, sakrilo se u skučenim trošnim stanovima stambenih zgrada. Ostalo je ono što isti zagovaratelji “stvarnog života” ostavljaju za sobom. Smrt. Pa ne baš doslovno smrt, ali ne mnogo živoga u svakom slučaju.
Svaki križ je lakši kada si sam, jer nema nikoga da te tjera da ga nosiš. Možeš pokleknut, sjesti i odmoriti. Popiti šalicu toplog mlijeka, pojesti šnitu kruha i zaspati. Kada se pobornici “stvarnog života” ne bi vraćali, možda bi shvatio da bi isti taj križ bolje poslužio kao nosiva greda, da ne bi bilo loše za promjenu sagraditi nešto što bi mogao zvati domom.
Post je objavljen 28.12.2012. u 01:43 sati.