Božić. Koliko asocijacija na tu jednu riječ. Moj najdraži blagdan. Ne zbog religije, tradicije niti ičega takvog, već zbog one neopisive atmosfere kada sa svojim najdražima sjediš u poluosvijetljenoj prostoriji, iz kuta dopire svjetlost ukrašenog bora, prostorija je ispunjena božićnim pjesmama, miris kolača ljepši je i od najskupljeg parfema, a vani pada snijeg.
Sada sam na najsunčanijem otoku i snijegu ni traga. Ulična rasvijeta nije ukrašena, naš gazda je ateist bez poštovanja prema ikomu ili ičemu tako da su jedini ukrasi u restoranu bile dvije crveno bijele kapice koje smo draga i ja kupile u nekom supermarketu. Cijeli tjedan smo čistile kuće ujutro, a navečer radile tako da nismo niti čule kada je Božić pokucao na naša vrata. Iznenadio nas je kao dragi nenajavljeni gost. Prijatelj je išao u šumu i zamolile smo ga da nam ubere nešto što bi nalikovalo na bor. To je i napravio. Jako je dislutabilno koliko je to nalikovalo na bor, ali smo ga svejedno ponijele u našu sobicu. Nekoliko šarenih kopčica za rublje, čokoladica, svjećice i malo božićne čarolije napravile su divnu atmosferu. Mali anđeo pod borom upotpunio je sliku. Radile smo do 3. Mrtva umorna zaspala sam čim sam dotaknula krevet. I znate što? Ovo mi je bio najbolji Božić u životu.
Dugo smo maštale o danu kada ćemo živjeti zajedno. Ni jedan početak nije lak, ali je početak. I uspjele smo. Napravile smo taj prvi korak i nema natrag. U malo vremena postigle smo puno. Ako ništa barem smo stekle veliko iskustvo i velike prijatelj. Fali mi dom, obitelj, moja papigica, moj grad i moji prijatelji. Ali sve to imam kraj sebe u malom. I sretna sam. Dobila sam najbolji božićni poklon.