Salezijancima je najbitnije da su u kontaktu s mladima, da ih mogu saslušati, pomoći im, razgovarati s njima o vjeri u neformalnoj atmosferi kakva vlada u našim oratorijima – za uvod ističe don Mihovil Kurkut (37), koji je tek tri mjeseca župnik na splitskom Kmanu i voditelj salezijanskog Oratorija uz crkvu Marije Pomoćnice.
Premda je karizma ove redovničke družbe koju je polovicom devetnaestog stoljeća u Torinu osnovao sveti Ivan Bosco s intencijom da se bave kršćanskim odgojem adolescenata i mladih, posebice najsiromašnijih i napuštenih, njihovo djelovanje, prošireno je na sva područja suvremenog društva, pa i misije. Tako smo mladog župnika prekinuli usred blagoslova obitelji, a to je na Kmanu veliki posao.
Zagrebački torcidaš
- Nas dvojica idemo u blagoslov, a obići ćemo oko 2600 kuća. Osim toga, u župi je godišnje četrdesetak sprovoda, isto toliko krštenja, tridesetak vjenčanja, pet misa svake nedjelje i svaki dan četiri ure rada u župnom uredu... Potrebiti stalno dolaze, evo sjednem ručati u podne i po, maknem mobitel da barem pola sata ne zvoni, no već je netko dolje na vratima. Ne možeš reći: “Čekaj, sada ručam”, nego siđeš i napraviš što treba.
Prvi put sam župnik, nakon petnaest godina provedenih u Italiji gdje sam radio sasvim druge stvari i ponekad se bojim da će me dnevni ritam udaljiti od izvorne salezijanske karizme, da neću uhvatiti sat vremena za rad s mladima koji se ovdje okupljaju. Sada shvaćam zbog čega je don Bosco bježao od župa – smije se don Mihovil, kojeg njegovi župljani hvale na sva usta, pa su nam ga upravo oni i predložili za božićni intervju.
Rođen je na Murteru, odakle se kao dijete odselio u Samobor pa Zagreb, gdje je bio član zagrebačke “Torcide”, trenirao boks, plivanje i nogomet. U trećem razredu srednje škole otputovao je s petnaestak momaka i djevojaka iz svoje župe u Italiju na tečaj za salezijanske animatore, što mu je promijenilo pogled na život: - Shvatio sam što znači raditi s mladima, dati sebe drugima i dati sve od sebe besplatno. Želio sam tako živjeti. S 18 godina sam postao član Talijanske salezijanske provincije, proveo sam deset godina u formaciji i pet kao svećenik.
Tamo nam je dolazilo po iljadu dice svaki dan, imali smo kino, kafić, organizirali različite zanimacije i sportove... Nisam imao čvrstu namjeru vratiti se u domovinu, dapače, dugo sam želio postati misionar u Brazilu, no stigao je poziv hrvatskih salezijanaca i odlučio sam se podložiti volji poglavara. Tri stvari nisam htio: biti župnik, ravnatelj samostana i ekonom. I sve tri dužnosti su me dopale kad sam stigao u Split, nakon tri godine koje sam proveo u Žepču – priča don Mihovil, koji je dobro upoznao zapadni mentalitet boraveći u Italiji:
- Ljudi na Zapadu imaju sve, i onda postavljaju pitanje: ‘A što će mi Bog?’ No onda mi svećenici shvatimo: možda imaju sve, ali više od svega im treba da ih netko sasluša, da netko izdvoji vrijeme za njihove probleme – svjedoči kmanski župnik, koji je i u splitskom Oratoriju, otvorenom 1993. godine, nastavio s praksom družbe.
Okupili su mlade suradnike koji rade sa socijalno ugroženom djecom, drže repeticije, pišu projekte za mlade, a uz to igraju na mali balun, stolni tenis i stolni nogomet, organiziraju tečajeve gitare i plesa, te uređuju ‘bezalkoholni’ kafić, a don Mihovilu u brizi za Oratorij pomaže i bogoslov Danijel Dragičević.
Kroz igru do vjere
- Svake večeri skupi se pedesetak dice i mladih, a mene jako žalosti ako bar sat vremena ne mogu biti s njima. Mladi najprije dođu radi zabave, a onda je na nama da ih i odgajamo u kršćanskom smislu na opušten način, kroz prijateljski odnos. Naša vrata otvorena su dici ciloga Splita. Koje su to priče: ima jedan kojemu onako pobigne psovka, pogledam ga ozbiljno, a on raširi ruke: ‘Ajme, nisan nikad ima popa za prijatelja!’
Nekidan zove jednoga na mobitel prijatelj i pita ga: ‘Di si?’, ‘U crkvi.’, ‘Šta radiš u crkvi?!’ ‘Igran na stolni nogomet!’, ‘U crkvi?!’ Ipak, nije dovoljno ostati samo na razini igre i zafrkancije, uloga je Crkve da od mladih stvori dobre ljude i poštene građane koji će sutra životom svjedočiti kršćanske vrijednosti – navodi don Mihovil, koji nam komentira i friške dojmove o Splitu.
- Ha-ha... iznenadio sam se kako je to vlaški grad; govorin po bodulski, murterski i niko me ne razumi! Ono što sam nakon dugo godina provedenih u Italiji prvo uočio bio je loš urbanizam, ružno okruženje, bez parkova i gradskih sadržaja, a poznato je da estetika životnog prostora jako utječe na ljudski karakter. Međutim, splitski svit mi se jako sviđa, otvoren i širok, jedinstveni mentalitet. Ma Split i nije pravi grad, to je jedno velo misto!
DAMIR ŠARAC
FOTO: ANTE ČIZMIĆ / CROPIX
‘Ne igrajmo samo obranu’
Nismo izbjegli ni temu kontroverznog modula o ‘spolnom odgoju’ koji Ministarstvo obrazovanja nameće djeci iz katoličkih obitelji:
- Već sam se u Italiji susreo s tim problemom, kao da smo ovdje malo zatečeni situacijom. S naše strane trebamo biti jasni ali ne odgovoriti na ideologiju ideologijom nego otvoreno i razumski. Da bude jasno: ne namećem nikome svoje stavove, ali neću dozvoliti ni da mi netko ne dopušta kazati moje. U prvom redu to je netolerantno!
- Je li riječ o globalnom tzv. neoliberalnom fašizmu ili kako ga se još naziva fundamentalnom sekularizmu koji dolazi i u Hrvatsku?
- Jedan i drugi izraz su jaki; sve mi se čini da se zaoštrava na svakom koraku. Mislim da je rješenje u otvorenom dijalogu sa svakim – pa i sa onima koji razmišljaju suprotno. Nije prihvatljivo nametanje, vrijeđanje i bilo kakvo netolerantno prozivanje. Za dijalog je potrebno imati slobodne ljude koji će razumno razgovarati. Čini mi se da često u svemu ovome ima puno ideologije, a to vodi samo prepucavanju.
Mi kršćani ne bi trebali igrati samo u obrani, i nespretno se zatvarati pred otvorenim temama. Ne trebamo se nikada bojati drugačijeg, nego svjedočiti vlastiti svjetonazor i graditi društvo u kojem živimo sa svim ljudima dobre volje. Ovo je misao i za Božić, zar ne?
Post je objavljen 27.12.2012. u 16:37 sati.