Dan kad sam prvi put vidjela Marka, nakon toliko dugo vremena napokon se kristalno sjećam tog dana. Nisam osjetila ništa posebno, nikako drugačije. Došao je u moju zgradu unajmiti poslovne prostore. Otvarao novu podružnicu svoje firme u mom gradu. Nisam ga primijetila. Prošli su tjedni kad sam ga vidjela opet, ali ovaj put licem u lice. Došli smo na posao u isto vrijeme. Izmijenili smo klasični pozdrav Dobro jutro. I onda mi je otvorio vrata i pridržao ih. Ne mogu vjerovati da se sjećam toga. Nakon par dana vodila sam grupu na edukaciju. Čekali smo kombi ispred zgrade da nas prebaci na poligon za vježbanje. Objašnjavala sam im kako neke stvari nisu onakve kakve se čine i da uvijek moraju biti oprezni. Bila sam nasmiješena jer sam radila ono što volim, obučavala. Moram naglasiti jer inače se ne smijem, jednostavno to ne činim. Tako da sam u tim trenucima bila drugačija od uobičajnog. Kad sam ulazila u kombi primijetila sam da je Marko cijelo vrijeme stajao iza nas. Čekao da dođu građevinski radnici. Ne znam koliko je vremena prošlo, ali jednog dana pokucao je na vrata mog ureda, ušao i predstavio se. Ja sam Marko, ja imam ured u susjedstvu pa sam se došao predstaviti, vidjeli smo se par puta. Predstavila sam se i čekala. Pitao me čime se bavim i rekao čime se on bavi. I poželio ugodan dan. I otišao. I nakon toga vrhunac interakcije između nas bio je prolazni susret u hodnicima ili ispred zgrade. Ništa posebno. I onda je došlo ljeto. Kao uvijek uzela sam godišnji odmor i otišla roniti. Četvrtog dana ronjenja iza kućice s opremom slagala sam opremu sebi i početnicima i malo nekulturno, okrenuta leđima pitala: koji broj kutije želite? Nije bilo odgovora pa sam ponovila Sorry, which box number do you want? I izgovarajući to, okrenula se i čula odgovor: Any number will do coming from you. Nasmijala sam se i zacrvnjela. Bila sam u okruženju u kojem sam sretna. Daleko od crnila grada i ureda. Bila sam opuštena. I ugledala sam Marka.
Ti roniš ili tek počinješ?
Ne, ja ronim, već godinama.
Imaš svoju opremu ili ti treba nešto?
Ne, imam svoju opremu. Ti roniš isto dugo?
Da, 4 godine.
Radiš ovdje?
Ne, ali volim pomagati kad mi dozvole.
:) aa tako.
Mama, mama koja je moja kutija? – upitao me moj razlog za disanje, za život
Ljube, tvoja kutija je 14, provjerila sam, sve ti je unutra.
I nova maska.
Da, i nova maska je unutra ne brini.
Hvala, mama.
Tvoje dijete?
Da. 8 godina. Ne znam što bi učinila da ne voli roniti. Ovako možemo biti skupa.
I tvoj muž roni?
:) Nemam muža. Same smo.
Oprosti, nisam htio ....
Ma, nema veze, takav je život, nego, koji broj kutije želiš?
Daj bilo koju.
OK.
Onda na brodu, moj instruktor, možda slučajno, možda je znao što radi, ali stavio nas je u par. Mene i Marka. Kako shvaćam sigurnost jako ozbiljno, okrenula sam se prema Marku i započela checklistu, jel ovo jel ono, zrak, boca, regulator, utezi, peraje...ruta kojom ćemo ići dubina maksimalna, vrijeme okvirno. Kao izviđači. Prvo je mislio da se šalim, a onda vidio da sam ozbiljna i prošao sa mnom proceduru provjere. Skočili smo u vodu i zaronili. Jedan zabavan uron. I onda smo izronili. Izašli vani, raspremili opremu. Ja sam ostala u odjelu i provjerila opremu mog srca jer je nakon prve iskusne grupe bio red na Scuba rangere. Ronila je s novom maskom pa sam bila prestravljena hoće li moći kompenzirati tlak u ušima u redu. Trudila sam se da to ne pokažem. Kad je zaronila, Marko je došao do mene i pitao me zašto se toliko brinem. Objasnila sam da ne može kompenzirati tlak sa standardnim maskama, a ovo joj je prvi put da roni s novom.
Sigurno će biti u redu.
Znam, ali me svejedno strah, ne mogu pomoći.
I otišla sam skinuti odijelo i otuširati se. Upisala podatke o uronu u log. Pripremila sendviče za poslije. I otišla se sunčati. Kad je ona izašla Marko joj je pomogao s bocom jer joj je još uvijek malo teška pri izlazu. Poslije nam se pridružio na nadgrađu broda. Pretežno je razgovarao s njom, a ona je tako komunikativna. Ja nemam niti 10% njenih komunikativnih vještina, samo se spetljam. I kroz slijedećih par dana sprijateljili su se. I tako mu je jednog dana, dok su dijelili sendviče,otvoreno rekla da ja nemam momka i da ga nikad neću imati. Ostao je iznenađen. A ona mu je u jednom dahu odgovorila da mi je srce ranjeno i da sad mogu voliti samo nju (to sam joj objašnjenje dala kad je bila manja kad me pitala zašto nemam dečka). Pogledao me i htjela sam se baciti u more od srama. Srce mi je lupalo kao ludo. A izgovorila sam ovo: Imam tebe, i volim tebe. Drugi mogu raditi što god žele, ali ja neću. Sretna sam sama i tako će i ostati.
Nisi sama, imaš mene.
Ljubica mamina.
Kad je zaronila i kad smo ostali sami pitao me jel to istina. Rekla sam da je sve to skupa prekomplicirano i da ne želim razgovarati o tome. I godišnji odmor je završio. Onda je pokucao na moja vrata u uredu i pozvao me da odemo na kavu.
Ne pijem kavu i nikad ne idem u kafiće.
Ok. Onda vodu i da prošetamo.
Ne, hvala.
Zašto ne?
Zašto da prošetamo? Što to znači? Trebaš moju pomoć ili nešto?
Ne, ne trebam tvoju pomoć, samo sam pomislio da bi se mogli nać...
Ja to ne radim.
Što ne radiš?
Ne idem vani s ljudima.
Kako..
Jednostavno. Ja dođem, radim, odem doma, odem na trening, spavam, dođem na posao i to je to.
Ne ideš vani s prijateljicama...
Nemam prijateljica. Imam „internetske“ prijatelje i to je taman onako kako mi paše.
Ne možeš se izolirati od svijeta.
Mogu, i to radim već godinama, i sve je u redu.
Ok. Izvini što sam ti smetao.
Nemaš se zašto ispričavati, nisi znao. Komplicirana sam. Znam to.
Ljeto je završilo. Jesen prošla, odista ne sjećam se nit jednog dana te jeseni, kao da nije postojala. I onda je došlo vrijeme blagdana. Za mene najgore vrijeme. Vrijeme nadanja, a nema nade, vrijeme ljubavi, a nema ljubavi. Samo želim da to mučenje čim prije prođe. Šetale smo po trgovačkom centru i srele Marka. Ona je potrčala da ga pozdravi. Objasnila mu sve o poklonu za sebe koji traži u detalje, a on je pažljivo slušao i potvrdno micao glavu s odobravanjem. Pitao je može li se pridružiti, da i on želi pomoći u traženju tog poklona.
Mama, mama, može li Marko s nama tražiti?
Ljube, Marko je zauzet, pusti ga.
Nisam zauzet, upravo suprotno, mislim da nema ničeg pametnijeg što mogu raditi upravo sad. Idemo tražiti poklon.
Uzeo je za ruku i krenuli su prema dućanu. Htjela sam vrištati, plakati, bacati se po podu kao luđakinja, sve samo da ode. Krenula sam za njima. Nabacila lažan osmijeh na lice. Osjećala sam se kao da će mi mozak eksplodirati. Noge su mi se sjekle pri svakom koraku. Došli smo do automobila i pozdravili se.
Ovo je bilo zabavno, trebamo to ponoviti.
Ona me nije mogla vidjeti tako da sam ga mogla pogledati sa kristalnim NE u očima, ne, ovo se ne smije nikad više ponoviti –pogled.
Otišle smo doma. Ja nisam mogla zaspati. Kad je ona zaspala kleknula sam na tepih u sred sobe i počela plakati. Plakala sam tako dugo i tako jako da su me oči bolile, glava pucala, i sve to u najvećoj mogućoj tišini, da je ne probudim, a iznutra sam vrištala. Vrištala.
Neradni dan. Spas. Ne moram izaći vani i vidjeti ikoga. I onda je mobitel zazvonio. Nepoznati broj. Javila sam se.
Ovdje Marko. Izvini što smetam, broj sam našao na netu. Možemo li se naći?
Ne.
Molim te.
Zašto?
Molim te.
I izašla sam. Na putu sam razmišljala što učinit, što reći. I onda, na jedno zadnjih par koraka dok sam hodala prema njemu, potpuno pukla. I rekla istinu. Samo sam pokrenula lavinu. Kako me majka slomila, kako sam griješila u srednjoj školi, kako sam imala prvog dečka sa 23 godine i kako je sve to bilo pogrešno. Kako sam krava, koza, glupača, ružna, izvana i iznutra, nesposobna voljeti, sebi i drugoga. Nisam „vodila ljubav“ godinama skoro desetljeće tako da sam sigurna da ni ne znam kako se radi. Cilj mi je znati manje ljudi, a ne više. Ne želim izlaziti vani. Kako je onaj tko je rekao da je bolje voljeti i izgubiti bolje nego nikad ne voljeti apsolutni kreten. Tko normalan je spreman voljeti i izgubiti? Tko može živjeti sa boli kad ostaneš bez ljubavi? Uza sve to imam dijete, ja sam oštećena roba. Komplicirana. Ne znam kuhati. Antisocijalni idiot. I sama sam već godinama.
I ne shvaćam što želiš od mene.
Želim te upoznati.
Zašto? Što očekuješ od toga?
Ne znam. Samo znam da te želim bolje upoznati.
E, pa ja to ne želim. Nemam vremena za to. Ja idem spavati u 21h. Svaki dan. I na Staru godinu. Ja spavam po noći. Ne izlazim vani, ne opijam se, ne idem u diskoteke, klubove iliti što već danas postoji. Ne idem u kafiće. Ne družim se. S ikim. Ikad. Nemam vremena da me ti bolje upoznaš. Mrzim ljude. Ne postoje riječi kojima ti mogu opisati koliko mrzim ljude. Muka mi je od njih. I još moram lagati mom djetetu u oči , govoriti joj da ima dobrih i loših ljudi, kad znam da to nije istina. Svi su loši. Svi će ti zabiti nož u leđa, samo im daj priliku. Samo im dopusti da ti se približe. I ubit će te. Na najgori mogući način. Slomit će ti dušu. Ja sam mrtva. Ja ne postojim. Ubili su me. Samo želim da noćna mora završi. Ne mogu vjerovati da sam rodila dijete u ovaj svijet. Da sam je osudila na patnju i bol i nesreću. Jer to je jedino što joj ovaj svijet može ponuditi. I sva bol koju sam osjećala ne može se mjeriti sa ovom koju osjećam svaki dan od kad sam je rodila, znajući da će joj ti isti ljudi nanijeti bol. I živim u konstantnom strahu od tog dana. Kad će je povrijediti, a ja to ne mogu spriječiti. Ne mogu je zaštiti uvijek i svugdje. Potpuno sam bespomoćna. Mrzim sebe. Mrzim svoju majku što nije imala hrabrosti abortirati me, a htjela je to.
Negdje na polovici ovog monologa počela sam plakati da bi pri kraju bila potpuno slomljena, ni ne znam dali sam izgovarala razumljive riječi.
Obrisala sam suze, ispuhala nos, i:
Ostavi me na miru. Ima miljon drugih žena koje rade ono što i svi rade. Hodaju, i onda preokrenu srce i vide da ti imaš rok trajanja. I onda nađu drugog. I on dobije novi rok trajanja. Odaberi neku od njih koju ćeš mučiti. Ti kao i svi drugi fokusiraš se na početak, kad je sve novo, lijepo, ružičasto. Ja ne vidim to, ne vidim niti sredinu, vidim samo kraj. Vidim kako me gledaš i ne znaš kako da mi kažeš, a da me ne povrijediš, da je moj rok trajanja istekao. Vidim kako mi se srce para i vidim kako to ne mogu izdržati. Ne mogu dozvoliti da mi netko nanese takvu bol. Imam odgovornost. Imam dijete. I vjeruj mi, što god mislio da osjećaš prema meni, proći će. Daj vremena i nećeš se moći sjetiti mog imena. Bit ću ona Blabla luđakinja koju si jednom u životu upoznao.
Od ove točke nadalje priča se konstantno mijenja, još je nisam izkristalizirala. Poneki put maštam kako on nije odustao i nakon mjesec dana, godine, ja popuštam i nekako sve bude savršeno. Za svaki dio slagalice koji je u mom srcu on ima onaj pravi dio koji paše.
Ali sve je to san. Lijek za blagdansku depresiju. Iz minute u minutu mijenjam raspoloženje od sretnog što sam sama i nitko me ne može povrijediti do tužnog što sam sama i nitko me ne može voljeti. Stoga sam odlučila maštati kako bi bilo kad bi se moj život preokrenuo za 180. Što bi se moralo dogoditi da bi bila iskonski sretna. I kako bi se to dogodilo. I tako je nastao Marko. Plod fantazije. San. Da mi pomogne ovaj Božić. Da preživim. Iznutra.
Mrzim ljubav.
Ljubav koja je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
koja ne zavidi,
ljubav koja se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
onu koja sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi,
ljubav koja nikad ne prestaje ha ha ha ha
Ljubav koja nikad ne prestaje. Utopija.
Kad će blagdani proć?
Post je objavljen 26.12.2012. u 22:25 sati.