Pregled posta

Odlikovanja i faleristika

Orders and Decorations and Faleristics
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.


O odlikovanjima općenito

Sakupljanjem ordena i medalja u smislu odlikovanja, kod nas se bavi relativno maleni broj kolekcionara u našem Numizmatičkom društvu, a naučno tretiranje te grane numizmatike – faleristike - i napisi o toj disciplini, odlaskom našeg člana Branka Beštaka iz Zagreba u našim društvenim glasilima "Biltenu" i "Numizmatičkim vijestima" su potpuno izostali. - Pokušaću djelomično popuniti tu prazninu, jer se i na našim sastancima, a pogotovo na aukcijama primjećuje da interes za ovu granu numizmatike kod nas sve više opada, dok znamo da za istu u ostalom svijetu - naročito nakon drugog svjetskog rata - interes raste iz dana u dan sve više, broj kolekcionara se naglo povećava, a sve više autora bavi se naučno ovom tematikom i svojim vrijednim djelima obogaćuje naše znanje, te možemo reći da su popunjene gotovo sve one praznine i nedoumice koje su nas još do nedavno stavljale u razne dileme zbog pomanjkanja stručne i seriozne literature iz tog područja.

Našu nacionalnu faleristiku mogli smo pratiti isključivo iz djela stranih autora, tek tu i tamo pojavio se pokoji zakonski propis o odlikovanjima, ili uputa o nošenju istih, ali su ti podaci uvijek bili i suviše šturi i uvijek je manjkao onaj početak, a tu imade nejasnoća još i sada. - Jedan od najstarijih takovih priručnika koji osim mnogih drugih zemalja svijeta obradjuje i područje Srbije i Crne Gore je knjiga autora Maximiliana Gritznera izdanje Leipzig 1893. godine, a u to vrijeme su se kod nas tek počela osnivati vlastita nacionalna odlikovanja, dok su naši zasluženi ljudi do tada bili odlikovani Ruskim ili Austro-Ugarskim, Turskim,Italijanskim, Francuskim, Bugarskim ili drugim odlikovanjima. Drugi autor je kapetan Fridrich Heyer v. Rosenfeld 1899, a najljepši i najpotpuniji katalog iz onog vremena izdao je Trost u Beču 1910. godine. Dok je Gritzner u svojoj knjizi osim opisa pojedinih ordena prikazao i crteže istih, u crno-bijeloj tehnici, koji su istini za volju odlični i precizni, Trost je u svojih 20 priloženih tabli dao punu sliku opisanih ordena u naravnim bojama i prirodnoj veličini, isto tako je sistematski u bojama prikazao sve odgovarajuće vrpce i lenta navodeći točno i njihove oblike i dimenzije u milimetrima. - Smatram da je to jedno od najljepših i najserioznijih djela iz ovog područja, no pošto je izašlo još 1910 godine, nije naravno moglo biti obuhvaćeno njime razdoblje prvog svjetskog rata, a bas u tom periodu ustanovljena su nova ratna odlikovanja i nadopunjavana postojeća (dodavanjem ukrštanih mačeva, lovor vijenca ili vijenca od hrastovog lišća kao simbol hrabrosti i ratnih vrlina).

Ova praznina popunjena je tek 1965. godine izlaskom knjige "Orden und Auszeichnungen" Vaclava Meričke izdane u Pragu na Njemačkom jeziku, koja obuhvaća razdoblje do 1941 . godine, opisuje a takodjer fotografijama u boji prikazuje oficijelna odlikovanja svih zemalja kulturnog svijeta, pa je tako obuhvaćeno i naše nacionalno područje i time su razjašnjene mnoge nejasnoće, a našim kolekcionarima je time učinjena velika usluga i pružena neprocjenjiva pomoć, tim više što je knjiga dostupna, a zapravo i prema svojoj vrijednosti vrlo jeftina (na sastancima našeg društva i Numizmatičkog društva u Beogradu nudjena je po 50 n.d.).

Razdoblje poslije drugog svjetskog rata, zapravo odlikovanja koja su sada na snazi u evropskim državama opisuje Danski autor Paul Ohm Hieronymussen svojom knjigom "Handbuch Europaischer Orden in Farben" izdatom 1966. godine u Kopenhagenu, a za njemačko jezično područje u Berlinu iste godine, u izdanju Universitas Verlag - Berlin. Knjiga je kao što joj i sam naslov kaže - opremljena fotografijama ordena u boji, a medju ostalima opisuje i naše sadašnje ordene.

Popis naših sadanjih odlikovanja mogao se nabaviti kod "IKOM" - a u Zagrebu, koji uglavnom izradjuje naša odlikovanja, ali baš nije lako do njega doći. - Bilo je i u više navrata opisa naših sadanjih odlikovanja i njihove fotografije u različitim časopisima, uglavnom po kustosu Vojnog muzeja u Beogradu prof. Nadi Todorović, do kompletnog kataloga naših odlikovanja od samih početaka pa do danas, trebali smo čekati sve do nedavnog vremena, tj. do 1971. kada je taj katalog izdao Vojni muzej u Beogradu.

Prema tome, kolekcionarima koji se sada žele orijentirati na sakupljanje odlikovanja, na raspolaganju su mnogi katalozi iz kojih se u kratko vrijeme može steći potrebno znanje za sistematsko svrstavanje pojedinih područja za koje se kolekcionar opredijeli. - To može biti područje čitavog svijeta, koje npr. obradjuje naš najuspješniji kolekcionar, koji je ujedno i najbolji poznavaoc ovog područja numizmatike član našeg Numizmatičkog društva Dr. Veljko Malinar. Može se tretirati i neko uže područje, samo Evropa ili pojedina država ili samo nacionalna faleristika. Sta je nacionalno područje kod nas su mišljenja podjeljena. Jedni smatraju da su to odlikovanja Crne Gore, Srbije i Jugoslavije izmedju dva rata, ili pak Jugoslavije i poslije drugog svjetskog rata. - Drugi to područje proširuju po kriteriju od koga su sve dodjeljivana odlikovanja stanovnicima našeg područja te automatski proširuju tematiku na Austro--Ugarsku, koja je pokrivala naše teritorije Hrvatsku, Sloveniju, Istru i Slovensko Primorje, zatim na tursku carevinu koja je više od četiri stoljeća imala pod svojom okupacijom mnoge naše krajeve, te po Istom kriteriju Italiju, Madžarsku i Bugarsku.

Jedni odlikovanja svrstavaju po državama, kronološki kako su osnivana, neki opet po vladarima (Dr. Zoran Stošić u Beogradu), a neki po ratovima (prof. Likar iz Ljubljane), - No, iako sada imamo kataloge u kulturno povijesnom pogledu, u pogledu njihovih detaljnih opisa izgleda, materijala iz kojih su izradjeni, način nošenja, vrpce na kojima se nose i sve ostale detalje, ali u jednom pogledu još uvijek postoji veliki nedostatak, a koji za ostale grane numizmatike ne postoji jer je već od davnine riješen kao i za filateliju, a to je da ne postoje katalozi sa označenim vrijednostima za pojedine primjerke. Ne samo kod nas, nego ni u ostalom svijetu ne postoji ni jedan katalog koji bi barem približno označavao vrijednost pojedinih ordena ili medalja. - Takodjer ne postoje ni neki stalni izvori snabdjevanja, već se kolekcionari kojekako snalaze jer osim zamjena sa ostalim kolekcionarima, što vrlo rijetko zadovoljava potrebe pojedinaca, preostaje nam pretraživanje raznih komisijskih prodavaonica antiknih predmeta kod nas i u inozemstvu, ili obilasci raznim zlatarskim i kujundžijskim radionicama, ne bi li se medju starim srebrom pronašao kakav orden ili medalja.

No, u posljednjih nekoliko godina, kako interes za ovu granu numizmatike raste, tako se sve više pojavljuju promućurni ljudi koji tu situaciju korisno upotrebljavaju i za vlastiti interes a i za zadovoljavanje potreba kolekcionara. To su razni aukcioni centri kojih imade sve više i pojavljuju se sve novi i novi. - Najpoznatiji i najstariji je od njih Dorotheum u Beču, a zatim je Graf Klenau iz Nussdorfa kraj Nuernberga započeo djelatnost kao posrednik koji sakuplja iz čitavog svijeta ordene, medalje, staro oružje i druge predmete sakupljanja, započeo je sa po dvije aukcije godišnje. Poslije njegove smrti pred tri godine, njegova udovica i dva sina nastavili su pa i proširili tu djelatnost, te su preseljenjem u Munchen postali jedna od glavnih instancija te vrste. - Istini za volju, mora se priznati da su oni zaista vrsni poznavaoci te discipline, da su osim vlastite koristi koju od toga imaju, ipak ne samo omogućili kolekcionarima da dodju do pojedinih primjeraka koji im manjkaju u njihovim zbirka-ma, već su na neki način i stvorili i kriterij vrijednosti za pojedine primjerke, jer oni osim iskličnih cijena obavještavaju redovno kolekcionare i o postignutim cijenama na aukciji. Oni su povećali broj aukcija na 5-6 godišnje, jer je potreba sve veća, pošto se broj interesenata iz dana u dan povećava.

Vidjevši da je taj posao unosan, pojavili su se i neki novi aukcioneri kao Winiarski u Torwangu kod Rosenheima, a od ranije su poznati Lanz u Graz-u i Gerhard Hirsch u Munchenu kojima je glavna domena numizmatika u užem smislu, a odlikovanja se pojavljuju samo sporadično.

Iako je glavna svrha svih tih aukcionara zarada, ipak oni u situaciji kad nema drugih redovnih izvora, vrše i korisnu djelatnost za kolekcionare, a mora se priznati da se kod toga strogo pridržavaju najavljenih uvjeta, jer solidnost u poslovanju garancija im je i za trajnost u toj djelatnosti, a za kolekcionare koji se bave sakupljanjem odlikovanja, ipak je to kakova-takova orijentacija u pogledu vrijednosti.


Historijski prikaz nastanka ordena

Sasvim je pouzdano utvrđeno da je pojam odlikovanja postojao jos u starom vijeku i to kao nagrade za hrabrost i zasluge na bojnom polju, ili za druga izvanredna djela koja su učinili pojedinci ili skupine u nacionalnom ili općeljudskom smislu, a dodjeljivali su ih vladari ili drugi predstavnici državne vlasti.
U staroj Grčkoj taj pojam nosio je naziv TA FALARA, a u Rimskom carstvu PHALERA. - Bili su to medaljoni u obliku štita razne veličine i oblika, obično kružnog, ovalnog ili polumjesečnog, a tvari iz kojih su načinjeni, bili su obično bronca, mjed ili srebro, a ponekad i zlato, ili pozlaćeno srebro.-Od tih medaljona vrlo ih se je malo zadržalo do današnjih dana. Jedan od njih nadjen je prilikom nekih dubljih iskopavanja kod Strassburga, načinjen je od pozlaćenog srebra, a nalazi se još danas u gradskom muzeju u Strassburgu. -Još na nekoliko mjesta u Evropi nadjeni su i sačuvani pojedini primjerci takovih medaljona, ali podaci o njihovim oblicima i rasprostranjenosti crpu se uglavnom na temelju iskopina grčkih i rimskih grobova. -Često je na nadgrobnom spomeniku ili ploči nadjen uklesan lik ratnika urešen medaljonima, a nadjene su i kamene biste vojskovodja i drugih odličnika, te se na temelju tih nalaza može pouzdano rekonstruirati pojam odlikovanja iz tog doba, o njihovim oblicima, značenju i simbolima koji se na njima nalaze - najčešće su likovi bogova: Zeusa, Jupitera, Minerve, Apolona, a još ponajčešće lik Marsa boga rata. Zatim su česti likovi Sfinge sa jednom ili dvije glave, zatim životinja: lava, vuka, lisice, sove, te orla koji je postao simbol Rimskog carstva.

U jednom muzeju u Veroni nalazi se nadgrobni spomenik na kojem je urezan lik Sartoriusa Festusa centuriona XI. rimske legije, čije su grudi urešene sa devet raznih medaljona, a u Bonnu se čuva nadgrobna ploča iz vapnenca na kojoj je lik Legata Marcusa Caeliusa centuriona XVIII legije, zajedno sa likovima njegova dva adjutanta, a na ploči je urezana IX. godina naše ere. -Lik centuriona urešen je sa pet medaljona za hrabrost. Nadjen je i sačuvan takodjer spomenik sa imenom Q. Luccija de Signifers koji je na medaljonu nosio oznaku XIV. Legije, te su prema tome medaljoni služili i za oznake vojne jedinice pripadnosti. -Osim po brojevima, rimske legije nazivale su se i po imenima vladara: LEGIO AUGUSTA, TRAIANA, VESPASIANA, ULPIA - ili po imenima bogova: MINERVIA, APPOLINARIS, MARTIA, PIA, FIDELIS, po geografskom smještaju: LEGIO BRITANICA, GERMANICA, MACEDONICA - Ili pok po drugim nekim pojmovima: FELIX, VITRIX, FULMINATRIXY FORTIS i slično.

Jedno od najviših ratnih odlikovanja zvalo se je VEXILLUM, a dodjeljivalo se je za izvanredne ratne zasluge, bio je to štit od mjedi žarko crvene boje pričvršćen na oklop ratnika jednim stožerom, a po smještaju zauzimao je vidno mjesto medju ostalim odlikovanjima.

Druga vrsto odlikovanja pobjednicima u ratovima bile su starom Rimu CORONNAE - vijenci ili krune od palminog, lovorovog ili maslinovog lišća, a poznate su i vrlo bogato izgradjene coronae koje su se dodjeljivale najvećim juftacima i najvišim odličnicima kao CORONNA TRIUMPHALIS i od zlatnih listova izradjena CORONNA AUREA. -Za razne civilne zasluge dodjeljivali su se razni vijenci od cvijeća ili drugog bilja, CORONNA MYRTAE, CORONNA GRAMINIS, CORONNA OBSIDIONALIS i druge, a pojedini radovi vojske obilježavali su se i odredjenom vrstom vijenaca: CORONNA NAVALIS, CORONNA MURALIS, CORONNA CLASICA, CORONNA CASTRENSIS, a za životno djelo pojedinih zaslužnih gradjana CORONNA CIVICA.

Vijenac ili coronna napokon je kasnije imao samo jedno jedino značenje - bio je simbol vladara i nitko ga drugi nije smio nositi.

Pojam O R D E N u srednjem vijeku dolazi od riječi O R D O=red a u ovom slučaju to znači jedna organizacija sa odredjenim ciljem svog djelovanja od posebnog značenja za čovječanstvo ili religiju. Prvi redovi su bili osnivani u okviru vjere za vrijeme križarskih ratova, a glavna namjena im je u početku bila: zaštita hodočasnika na Kristov grob, i u drugom periodu križarskih ratova zbrinjavanje i njega ranjenika.

U tom periodu bili su to DUHOVNI REDOVI ili ORDENI jer su bili osnivani od rimskih papa, a bilo je i njihovo djelovanje direktno podvrgnuto propisima papinske kurije i njenih ciljeva. - Redovi su imali u to doba ogromni društveno politički utjecaj na sva zbivanja u tadašnjem kulturnim svijetu, a u prvom redu u katoličkoj Evropi. -Pripadnici redova dobivali su doživotne plemićke titule i imanja, imali su posebne privilegije i mogli su djelovati na vladare pa ih čak i smjenjivati, pa je u tome i njihova neposredna povijesna uloga od osnivanja tih redova pa sve do kraja osamnaestog stoljeća, a ponegdje još i dulje.

Redovi su imali svoje statute t.j. pravila kojima je svaki pripadnik reda morao čitavi svoj život podrediti i staviti ga na uslugu i u slučaju potrebe žrtvovati ga, kao i svu svoju imovinu.- Svaki red je imao svoje vijeće i "velikog meštra", a slavio je dan osnutka reda. Prva tri osnovna reda bili su JOHANNITTER–ORDEN /kasnije MALTESER-ORDEN/, zatim TEMPELHERREN-ORDEN i konačno DEUTSCHE-ORDEN.

JOHANNITER-ORDEN je utemeljen 1070 godine u Jeruzalemu kada je u tom gradu po jednom talijanskom trgovcu osnovana bolnica za hodočasnike, a kasnije kada su počeli križarski ratovi za oslobodjenje Kristova groba i "svete zemlje" t.j. od 1099, godine po organizaciji katoličke crkve koja je od svih katoličkih vladara zahtjevala da u tom podvigu sudjeluju svojim vojskama I da oslobode "svetu zemlju i Kristov grob od nevjernika", Rimski papa Pashalis II je 1113. godine taj red potvrdio kao "HOSPITAL-ORDEN SV.IVANA OD JERUZALEMA".-Taj red je bio organiziran prema pravilima fratara Benedictinaca, a glavni zadatak pripadnika tog reda bilo je vodjenje bolnice u Jeruzalemu i zbrinjavanje ranjenika.

Nakon početnih uspjeha križarskih vojski, kada su Seldžuci bili iznenadjeni i neorganizirani i kada su vojnici pod vodstvom Engleskog kralja Ričarda lavljeg srca zaposjeli Jeruzalem i izvršili krvave pokolje nad "nevjernicima", dolazilo je do sve žešćih i krvavijih bitaka.-Videć? da dolaze sve nove i nove križarske vojske iz Evrope, Seldžuci su se počeli ozbiljnije pripremati da ih dočekaju i da im se odupru. Punih dvije stotine godina Rimski pape su zahtijevati od svojih "vazala" da šalju sve nove i nove vojske u "svetu zemlju" bilo je žiteljima Evrope jasno da to više nijesu avanturističke šetnje ni hodočašća, da se tamo sve više gine, te je u mnogim zemljama dolazilo do pobuna, pa čak i do svrgavanja vladara.

Napokon su 1310. godine Seldžuci ponovno zauzeli "svetu zemlju" i križarske baze potpurno izbacili iz nje.

Hospital-orden sv. Ivana mijenjao je kroz ratne tokove tih bitaka i svoju glavnu namjenu kofa je bila zamišljena kao isključivo samaričanska, isto tako i svoja sjedišta, a po njima i svoj naziv - Oko 1125. godine tadašnji veliki mešter tog reda francuski vitez Raymond de Puy sporazumno sa papinskom kurijom izvršio je dopune toga reda utvrdivši PRISTER-ORDEN sa vojničkim ciljevima, a svjetovnim zadacima proširen je na GNADEN-RITTER, RECHT-RITER, DONAT-RlTTER, PROFESS-RITTEIR još neke druge o kojima će kasnije biti riječ. 1291. godine kada je bilo jasno da se uspjesi križarskih vojski približavaju kraju, bolnica kao i sjedište reda preneseno je na otok Cypar, 1310. na Rhodos, a 1530. na Maltu, po kojoj red i do današnjih dana zadržao, svoje ime. -Napoleon Bonaparte ga je zauzevši Maltu raspustio, no na Cypru, Rhodosu i na Malti ostali su njegovi pripadnici pod novim nazivom SOUVERAN-RITTER.- Na Evropski kontinent je prenesen 1834. godine sa sjedištem u Rimu, pod svojim sadašnjim nazivom SOUVERAN-MILITAR-MALTASER-ORDEN.-U Njemačkoj je za vrijeme reformacije nastao izdvojeni JOHANITER-ORDEN koji i danas kao takav važi. Malteški viteški red bio je zbog svoje najčvršće i najšire organizacije i najviši orden katoličke crkve. Osim tog reda, nakon što je bilo očito da je oslobodjenje "svete zemlje" i Kristova groba neostvarljiva utopija priširili su se na jačanje utjecaja crkve i papinske moći, te na sve vidove i materijalne kulture kao i političke djelatnosti, tako da je on postepeno od isključivo duhovnog postao svjetovni red. On I danas postoji ne samo kao orden papinske stolice već je preuzet u Španjolskoj, Engleskoj, Italiji, a od monarhije Austro-Ugarske preuzela ga je i republika Austrija. Pripadnici ovog reda nosili su u početku odredjenu vrstu odore i to crno odijelo sa velikim bijelim malteškim križem ušivenim ili izvezenim na grudima, a preko odijela crveni haljetak sa crnim, zlatom opšivenim ovratnikom i crni šešir, ili pak samo crni plašt sa izvezenim bijelim malteškim križem. Današnji oblik tog ordena je emajlirani bijeli malteški križ pričvršćen na pozlaćenoj kraljevskoj kruni, a na kruni s gornje strane još je amblem križarskih ratova koji se sastoji od crvenog štita sa bijelim križem, a ako njega zastave, mačevi koplja i šljem. Podvrste tog ordena imaju različite oblike, ili su bez krune ili bez amblema, ali im je osnova uvijek osmerokraki malteški križ od emajliranog metala sa krokovima oštrim poput bodeža.

TEMPELHERREN-ORDEN ili TEMPLARSKI RED osnovao je 1118. godine francuski vitez Hugo de Payens koji je ujedno bio i prvi veliki meštar ovog reda, koji je ime dobio po tome što mu je sjedište bilo pored Salamonovog hrama u Jeruzalemu. Pripadnici tog reda sami su sebe nazivali CHRISTI MILITES a potvrdio ga je Papa Honorius II i organizirao kao i Hospital-Orden prema pravilima Benediktanaca. Cilj reda je takodjer bio oslobodjenje Kristovog groba te bolničke i ugostiteljske djelatnosti, a nakon povlačenja iz Jeruzalema glavni stan bio mu je na otoku Cypru, kasnije u Francuskoj, a proširio se je na veliki broj zemalja zapadne Evrope. Pripadnici reda nosili su bijeli ogrtač sa ušivenim crvenim križem sv. Jurja - simbolom hrabrosti. Kasniji napredni i slobodarski duh tog reda doveo je do toga da je red bio od Pape ekskomuniciran, a Francuski kralj Filip Lijepi koji je na prijestolje došao pomoću Pape Kelementa IV, zabranio je taj red, pripadnike proganjao te su mnogi od njih i pogubljeni kao heretici /Hugenoti/. -Ostaci Templarskog reda su i do danas sačuvani u francuskom "Ordenu sv.Duha" i portugalskom "Christus-Ordenu". DEUTSCHE-ORDEN je treći od ova tri prva glavna crkvena i duhovna reda, a osnovan je 1191. godine po njemačkom vitezu Friedrich von Schwaben. Sjedište reda bilo je u Akkonu, a vodio je njemačku bolnicu sv-Marije. Papa Clement III potvrdio ga je 1198. godine kao duhovni orden čiji pripadnici su postizali viteški status. -Već u 1234. godini on je prenesen u tada još nekatoličku Istočnu Evropu i postao njemački državni orden u doba kada još Prusija nije imala hegemoniju, već Kurlandija, Litva i Estonija. No već 1309. sjedište tog reda kao "Ordena vitezova mača" sa zadatkom jačanja moći i uticaja preneseno je u Marienburgu u istočnoj Prusiji, ali za vrijeme reformacije kao izričito katolički red, mijenjao je svoje sjedište na katoličkim područjima njemačkog nacionalnog teritorija sve do 1809. godine kada je Napoleon I. u svom pohodu na Rusiju prethodno osvojio sve krajeve i raspustio taj red.

No Austro-Ugarska izričito katolička zemlja obnovila ga je 1839. godine za vrijeme cara Ferdinanda I. a Princ Eugen koji je bio ujedno i prvi "Veliki meštar" tog obnovljenog reda čiji je puni naziv od tada DEUTSCHE ORDEN ST. MARIEN ZU JERUZALEM ili skraćeno MARIANER RITTER-ORDEN. Konačno je papa Pio XI. taj red ponovno utemeljio kao crkveni red s područjem djelovanja u Italiji, Austriji i Njemačkoj a svrha djelovanja tog reda je misija sestara milosrdnica u bolnicama, t.j. njega bolesnika.

Ova tri duhovna - uglavnom crkvena reda imala su ogroman uticaj u zaadnom svijetu, ne samo za vrijeme križarskih ratova, već i mnogo kasnije, na jačanje uticaja katoličke crkve u svijetu, a i na jačanje moći feudalnog plemstva u Evropi. Podsvrhe tih redova kao njihovi nasljednici još i danas egzistiraju u nekim I zemljama Evrope kao na primjer ANNUZIATA u Italiji, CALATRAVA, ALCANTARA, SV. JAKOB OD MAČA, ORDEN SV.BENEDIKTA, NAŠA BLAŽENA GOSPA OD MONTEZATA i drugi na španjolskom-portugalskom području, kao i mnogi drugi u raznim dijelovima svijeta.

Prvi svjetovni orden je engleski ORDEN PODVEZICE kojeg je 1348. Godine utemeljio engleski kkralj Eduard III sa Sv. Jurjem na koplju kako ubija zmaja - simbolom vitezova tog reda koji je još i danas najviši engleski orden. Po tom uzoru utemeljeni su u tom stoljeću i mnogi drugi svjetovni ordeni, te su se Evropski i drugi vladari upravo natjecali u osnivanju svjetovnih ordena. Medju prvima su ORDEN ZMAJA u Ugarskoj, ORDEN SLONA u Danskoj, ORDEN SV. HUBERTUSA u Bavarskoj, SV.DUHA u Francuskoj, SERAFIM ORDEN u Švedskoj, a u Poljskoj je utemeljen ORDEN BIJELOG ORLA kojeg je osvajanjem Poljske preuzela pod istim imenom a uz male izmjene kao svoj nacionalni orden Rusija, a 22.II.1882. utemeljila je kneževina Srbija orden pod istim imenom, a 1883. postao je on najviši orden obnovljene kraljevine Srbije, te ga je preuzela i kraljevina Jugoslavija i dodjeljivan je za civilne zasluge bez mačeva, a za vojne zasluge sa mačevima u 5 klasa sve do 1941. godine.

Nadalje su u XIV i XV. stoljeću utemeljeni u evropskim zemljama: u Škotskoj DISTEL-ORDEN, u Prusiji ORDEN CRNOG ORLA, u Rusiji još ORDEN SV. ANDRIJE, a u Burgundiji vrlo poznati ORDEN ZLATNOG RUNA koji je ženidbama izmedju dinastija pojedinih zemalja preuzet u Španjolskoj i Austro-Ugarskoj gdje je isvojen kao dinastički orden "Habsburgovaca".

Viteški redovi imali su kroz stoljeća ogromni uticaj na sva javna, kulturna i politička zbivanja u Evropi, a stvaranjem sve novih i brojnih redova, taj utjecaj je i sve više rastao a u vezi s time opadala moć – pojedinih vladara . Kako je rastao broj tih rodova i njihovih pripadnika koji su uz plemićke titule dobivali i posjede, došlo je i do cjepkanja pojedinih zemalja u male, gotovo samostalne kneževine, grofovije, pa i kraljevine, a svaka od njih je imala svoju vojsku, monetu a osnivala je i svoje vlastite redove ordena /na pr. Njemačka je bila rascjepkana u 25 državica, Italija u 15 i t 6./

Engleski orden podvezice


Savojski orden annunziata


Ruski orden bijelog orla


Poljski orden bijelog orla


Srpski orden bijelog orla sa mačevima


Francuski orden sv. Duha


Portugalski Kristus orden


Orden zlatnog runa


Orden malteškog križa


Odora njemačkih vitezova


Odora malteških vitezova

Tako su nastajali ordeni osim za ratne zasluge još i razni drugi, "za znanost i umjetnost", "legije časti", "za zasluge", "za crveni križ" , "za vatrogasne zasluge", pa je čak u Češkoj grof Sporok osnovao LOVAČKI ORDEN SV. HUBERTUSA. Ova poplava redova sve više je slabila moć državne vlasti, a to je dovelo do apsolutizma, kada su evropski vladari počeli postepeno smanjivati uticaj feudalnog plemstva i oduzimati im pojedina prava, te u to doba otpada i organizacija redova ordena u dotadašnjem smislu.

Vladati pojedincima uz dodjelu ordena prestaju davati teritorijalna dobra, a pogotovo ne više u nasljedstvo pravo kao što je to često bilo u prošlosti, pa i viteške titule davaju se samo za životna odlikovanja, a poslije njegove smrti obitelj je dužna vratiti orden državnoj vlasti.-Na taj način su odlikovanja postepeno počela poprimati onaj značaj i funkciju koje otprilike imaju i danas,t.j. da budu jednokratno priznanje ili nagrada pojedincima za zaslužna djela u ratu ili miru, ili nagrada za životno djelo


Svrha i način dodjele ordena

Osim duhovnih redova ordena koji su osnivani od kraja XI. stoljeća naše ere, a koji su bili osnivani i rukovođeni po katoličkoj crkvi u svrhu oslobađanja "svete zemlje" od "nevjernika" i jačanja papinske moći u svijetu, a koji su opisani u prošlom broju "Biltena" i kako je to već ukratko napomenuto, osnivani su u svim evropskim zemljama, kao i u većini civiliziranih zemalja svijeta, negdje od prve polovice XIV. stoljeća svestrani ili SVJETOVNI REDOVI ORDENA.

Taj proces od duhovnih ili crkvenih na svjetovne redove — transformiranja ili postepenog prelaska trajao je veoma dugo i po nekoliko stoljeća u pojedinim slučajevima, jer je utjecaj katoličke crkve bio još dugo vremena veoma jak, osobito kod pojedinih vladara katoličkih zemalja Evrope kao na primjer Španjolske, Portugala, Italije, Austro-Ugarske, Rusije, Poljske te Francuske sve do Napoleona. Novo osnovani svjetovni redovi, kao i oni koji su se od duhovnih transformirali u svjetovne, ostali su još uvijek organizaciono ili barem nominalno vezani uz papinsku stolicu iako su to u početku bili uglavnom dinastički redovi-ordeni pojedinih kraljevskih ili kneževskih dinastija.

No, za vrijeme dugotrajnih borbi protiv Maura koje su vodili vladari raznih evropskih zemalja,katoličkih i nekatoličkih, i u kojima je rimskaKurija igrala sve manju ulogu, tj. ni izdaleka onakvu kao u križarskim ratovima gdje je ona bila glavni pokretač i organizator, polako dolazi do slabljenja njenog utjecaja na pojedine vladare i narode. Iako ostaje u većini slučajeva religiozni karakter tih redova, nastaje u to doba veliki broj redova ordena dinastičkih (kraljevskih i kneževskih), viteških te mnoštvo raznih drugih sa čisto svjetovnim namjenama svog djelovanja. Najbolji primjer transformiranja duhovnog u svjetovni red je ORDEN SV. LAZARA OD JERUZALEMA koji je osnovan krajem XII. stoljeća u Akkonu kao duhovni red za vrijeme križarskih ratova, a kada je kasnije prenesen u Evropu, neke kraljevske kuće ga preuzimaju kao svoj dinastički orden sa humanitarnim namjenama, a među inim vladarskim kućama preuzela ga je kao svoj dinastički orden i kraljevska kuća Karađorđevića u Jugoslaviji za vrijeme svoje vladavine.

Svjetovni redovi ordena su tokom vremena izmijenili svoj prvobitni karakter osnutka i djelo-vanja te svrhu dodjeljivanja, tj. od XIV. i XV. stoljeća kada su se počeli osnivati. — Izmjenom društvene strukture, slabljenjem i nestajanjem feudalnog uređenja u većini evropskih zemalja naročito od XVIII. i XIX. stoljeća pa nadalje svjetovni dinastički i viteški redovi zamjenjuju se u potpunosti strukturalno i namjenski, te prestaju biti povlastica "više klase", sve više se demokratiziraju. — Nastaju novi redovi-ordeni, koji sve više gube karakter "reda" kao određene grupe privilegiranih, već ostaje pojam i naziv "orden" u smislu odlikovanja pojedinih zaslužnih ljudi, grupa, vojnih formacija ili čitavih institucija.

Tako nastaju:

ORDEN ZA ZASLUGE (koji se različito primjenjuje kao "Orden za vojne zasluge" i "Orden za civilne zasluge"). Zatim: ORDEN ZA ZNANOST I UMJETNOST, ORDEN LEGIJE ČASTI, ORDEN CRVENOG KRIŽA, ORDEN ZA VATROGASNE ZASLUGE, i mnogi drugi.

U tom razdoblju cjelokupni kulturni i društveni život odvijao se upravo u okviru tih redova, koji su prerastali u korporacije i društva karitativnih, kulturno-umjetničkih, glazbenih namjena, a osnivani su i redovi po strukama zanimanja: ZA DRŽAVNE ČINOVNIKE, ZA POLICIJU, ZA FINANCE, ZA POŠTARE, ZA POPISIVACE STANOVNIŠTVA (u Rusiji), zatim su se formirali tzv. CEHOVI po pojedinim obrtničkim zvanjima. Dansko-islandski kralj Kristijan X. osnovao je RED SOKOLA sa sportskim i atletskim sadržajem djelovanja, pa su mnoga evropska sportska udruženja uzela taj naziv npr. "Češki sokol" 1831, Slovenski 1859, Hrvatski 1874 — kasnije "Jugoslavenski sokol" od 1929. g. U okviru tih udruženja održavala su se međusobna natjecanja u pojedinim vrstama sportova, obično gimnastike i atletike, tzv."Sokolski sletovi" po uzoru na nekadašnje viteške turnire.

To razdoblje ostavilo je duboke korjene u cjelokupnom društveno-kulturnom životu sve do da-našnjih dana. To su mnoga današnja udruženja, bilo karitativnog, kulturno-umjetničkog, muzičkog, sportskog karaktera, ili pak korporacije i udruženja po strukama zanimanja, organizirana po tada nastalim i zacrtanim uzorima i, naravno, prilagođenim našim današnjim prilikama.

SVJETOVNI VITEŠKI REDOVI ORDENA čiji pripadnici dobivanjem viteškog naslova te određenih posjeda i imanja, kao i posebnih privilegija, a sve više se osamostaljuju i postaju sve utjecajniji i nezavisniji i od crkve i svojih vladara u razdoblju od XIV. pa sve do XIX. stoljeća. Ustoličenje vitezova svjetovnih redova vršeno je uz najsvečanije ceremonije, koje su u pojedinim zemljama i za pojedine redove bile strogo propisane statutima a kao glavni dio ceremonije bio je tzv. "Ritter-schlag", tj. sam vladar je udarcem mača uveo slavljenika u viteški red. Ceremonija dodjele "Ordena podvezice", u Engleskoj, popraćena je sve do današnjih dana ophodnjom pripadnika reda u propisanim svečanim odorama, od Westminsterskog dvorca do Westminsterske kapele, gdje se obavlja glavni dio ceremonije.

Broj članova svakog viteškog reda bio je propisima određen i nije se mogao povećati. Pripadnici viteških redova imali su brojne privilegije, ali su za to morali voditi besprijekoran i častan život, strogo propisan statutima. Njihov život i njihova djela morali su biti ispunjeni plemenitim gestama u pomaganju drugih, u borbi za istinu i pravdu, a naravno i za interese vladara. U slučaju propusta, tj. ako su se ogriješili o propise statuta, bili su podvrgnuti kaznama i to za prvi puta novčanim globama, a u ponovljenim slučajevima bili su kažnjavani težim kaznama, sve do isključenja iz do-tičnog reda, gubitkom svih privilegija i imanja, što je u većini slučajeva značilo za prekršitelja propast materijalnu i moralnu, kako za njega tako i za njegovu obitelj. Često je zbog takvih slučajeva dolazilo i do ratova između pojedinih kneževina, grofovija itd.


Britanski Orden podvezice



Francuski carski ordeni


Srpski i jugoslavenski Orden sv. Lazara s odgovarajućim lancem


Deutschmeister orden

Oni redovi ordena koji su bili u pojedinim vladarskim kućama preuzeti kao DINASTIČKI ORDENI, osim članovima vladarske kuće mogli su se dodjeljivati i ostalim podanicima zemlje, ili za izvanredne zasluge za domovinu, ili za vjernost vladarskom domu. Stranci nisu mogli biti odlikovani takovim ordenom.

U drugim pak slučajevima dinastički orden je mogao nositi samo vladar i prijestolonasljednik. U tim slučajevima takav je orden zapravo predstavljao dio kraljevskih ili vladarskih "insignia", a to je bio slučaj i sa ordenom Sv. Lazara, dinastičkim ordenom jugoslavenske vladarske kuće Karađorđevića.

Za uvođenje u redove Dinastičkih i Svjetovnih vitezova svaka je zemlja imala zakonom određenu administraciju, na čelu koje je bio obično visoki činovnik u rangu -ministra, te određeni broj slu-žbenika. Uvođenje u viteški red provođeno je strogo — prema unaprijed određenim statutima uz određenu ceremoniju. Vitez je primio diplomu koja je sadržavala popis njegovih privilegija i dužnosti, imao je pravo iza svog imena stavljati oznaku tog reda, trajno je nosio određenu značku ili "orden" kao vanjski znak pripadnosti redu. Ti ordeni bili su obično bogato izrađeni iz zlata i dragog kamenja, a nosili su se oko vrata na bogato izrađenom lancu, za svaki orden određenog oblika kao i značka-orden, koja je u svom centralnom medaljonu nosila sliku "sveca" po kojem se je red nazivao ili pak "devize" pod kojom je red osnovan, a vrlo često i oboje. Tako je poznato da je kod Ordena podvezice svetac-zaštitnik reda Sv. Gjuro, dok je "deviza" (na francuskom jeziku iako je to engleski orden): "HONI SOIT QUI MAL Y PENSE".

Osim već spomenutih viteških redova ordena, poznati su još u Engleskoj DISTELORDEN, BATH-ORDEN i ORDEN SV. MIHAJLA i SV. GJORGJA, ORDEN MACA u Švedskoj, ORDEN KULE I MAČA u Portugalu, a na području bivše Austro-Ugarske da spomenemo DEUTSCHMEISTERORDEN, ORDEN UGARSKOG ZMAJA, te u našim krajevima DRUŽINA BRACE HRVATSKOG ZMAJA od 1903, — njihovi prvaci VELIKI MEŠTRI HRV. ZMAJA.

Francuskom buržoaskom revolucijom kojom građanska klasa ne samo u Francuskoj nego i u drugim evropskim zemljama dolazi do sve potpunijeg utjecaja na sva zbivanja u svojim sredinama, dolazi do demokratizacije društva, pa tako i do opadanja moći plemstva a time i "redova".

ORDEN LEGIJE ČASTI je prototip demokratizaci je pojma ordena, kao i razvrstavanja ordena u više razreda, za razliku od dotadašnjih ordena koji su imali samo jedan red i oblik. Prvi puta je do pojma ORDENA ZA ZASLUGE došlo 1693. u.slučaju francuskog ORDENA SV. LUDVIGA za ratne zasluge koji kao orden od tada egzistira u 3 razreda, prema stupnju zasluga, a ne prema rangu odlikovanog.
Odmah zatim u više razreda razvrstavaju se danski DANNEBORG ORDEN, švedski ORDEN MAČA, nizozemski WILHELM ORDEN, njemački ORDEN ŽELJEZNOG KRIŽA (1813), finski ORDEN SLOBODE, češki ORDEN BIJELOG LAVA, belgijski LEOPOLD ORDEN, ORDEN BRITANSKOG IMPERIJA, te mnogi drugi ordeni evropskih i drugih zemalja.

ORDEN ZA CIVILNE ZASLUGE dodjeljuje se za posebne zasluge za narod i državu, on može biti kao posebni orden za tu svrhu kreiran ili nastaje od već postojećih ordena. Francuski Orden legije časti je još 1802. dodatkom lovorovog vijenca i razvrstan u 5 razreda postao posebni orden za izvanredne zasluge za naciju. Među ordene za civilne zasluge ubrajamo i sve one ordene koji su osnivani za znanost i umjetnost, za zasluge u pojedinim strukama ili za djela raznih vidova dobrovoljnosti.

ORDENI ZA RATNE ili VOJNE ZASLUGE osnivali su se ili kao posebni ili su pak dodavanjem oznaka (obično ukrštenih mačeva) na već postojeće ili na one koji su osnivani sa dvojakom namjenom dobivali vojni karakter, ili dodavanjem sidra mornarički.

RAZVRSTAVANJE ORDENA NA STUPNJEVE vrši se postepeno i to ne svagdje podjednako. U početku razvrstavaju se ordeni u 3 stupnja, pa neki i ostaju tako razvrstani kao npr. austrougarski ORDEN ŽELJEZNE KRUNE, austrijski VOJNIČKI MARIJA TEREZIJA ORDEN, te ugarski ORDEN SV. STJEPANA (kraljevski).

Nadalje su neki ordeni razvrstani u 4 stupnja luksuzne izrade od zlata i pozlaćenog srebra, ukrašeni emajlom ili čak i dragim kamenjem, dok se ova četiri reda dodjeljuju oficirima i visokim funkcionarima. Za obične vojnike osnivaju se daljnji redovi istog ordena skromne izrade od bronce ili srebra. — Tako imademo kod ruskog ORDENA SV. GJORGJA osim 4 stupnja izrađena od zlata sa emajlom još 4 vojnička stupnja izrađena od srebra. — Isto imademo posebne vojničke stupnjeve ordena kod španjolskog ORDENA ZA VOJNE ZASLUGE, belgijskog LEOPOLD ORDENA i bugarskog ORDENA ZA HRABROST, ORDENiTŽA VOJNE i ORDENA ZA CIVILNE ZASLUGE. Najstariji i za vrijeme vladanja Obrenovića u Srbiji najviši ORDEN TAKOVSKOG KRSTA imao je 5. vojnički stupanj, kao red za civilne zasluge, bez mačeva, tako i red za vojne zasluge sa mačevima. — Kada je dolaskom dinastije Karađorđevića na vlast ukinut i zabranjen ORDEN TAKOVSKOG KRSTA, uveden je umjesto njega red KARADORĐEVE ZVEZDE za civilne zasluge bez mačeva u 4 stupnja, dok je u redu KARAĐORĐEVE ZVEZDE S MAČEVIMA dodano još 2 vojnička stupnja i to 5. stupanj od pozlaćenog srebra i 6. stupanj izrađen od srebra.

Razvrstavanje ordena u 5 stupnjeva započelo je kao što smo spomenuli u Francuskoj osnivanjem reda LEGIJE ČASTI, a svih 5 stupnjeva dodjeljuje se prema veličini zasluge, bez obzira na socijalni ili društveni položaj odlikovanog. — Taj princip vlada i danas u većini zemalja, no dugo je trebalo da se napusti takozvani MEĐUNARODNI RANG-SISTEM stupnjevanja ordena prema kojem je postojao ovaj sistem. I. STUPANJ ili VELIKI KRIŽ dodjeljivao se je najvišim državnim funkcionarima, članovima vlade i parlamenta, generalima, admiralima. Šefovima stranih zemalja i vladarima u posjetu, dodjeljivali su se za te prilike posebno izrađeni luksuzni primjerci ukrašeni dragim kamenjem koji su se nosili oko vrata na posebno izrađenom lancu. — Inače se I. stupanj sastoji od : "velikog križa" pričvršćenog na "lenti" tj. na 100 — 110 mm širokoj vrpci određene boje, koja je dugačka cca 1,20 m i sa određenim oblikom završetka na koji se pričvršćuje križ ("mašna", "rozeta" itd.). Lenta se nosi od ramena preko prsiju i leđa, te je križ obješen o boku. Lenta se nosi na uniformi s izvanjske strane, a kod civilnog odijela (propisan je "frak") ispod njega a iznad prsluka, tako da je vidljiv dio lente na grudima i njen završetak na boku sa križem. — Prvom stupnju pripada i "zvijezda" sa istim oznakama reda koji je i na velikom križu, a nosi se na izvanjskoj strani pri-čvršćena na grudima, na uniformi kao i na civilnom odijelu. — Ako je osoba odlikovana sa 2 ili više ordena prvog stupnja, nosi samo jednu lentu i to ordena najvišeg ranga, a kao oznake ostalih ordena, zvijezde sviju ordena kojima je odlikovan. — U inozemstvu — gosti i akreditirani diplomatski predstavnici — na svečanim primanjima i drugim svečanim događajima, obavezno nose lentu ordena zemlje-domaćina ako su odlikovani ordenom I. stupnja te zemlje.


Orden za žene


Završetak lente ordena s križom I stupnja


Niži oblik ordena


Španjolski orden za pomorske zasluge


Najčešći oblici medalje i spomenice s vrpcama


II. STUPANJ ili "VISOKO-OFICIRSKI" stupanj ordena po međunarodnom rang-sisternu dodjeljivao se general-majorima, kontra-admiralima, direktorima odjeljenja u ministarstvima, vice-prezidentima u parlamentu, predsjednicima visokih sudova i sličnim rangovima pojedinaca za izvanredne zasluge. Taj red ordena imao je vanjska obilježja: križ ordena iste veličine i oblika kao i I. stupanj (u većini slučajeva) koji se nosio na vrpci oko vrata, a pripadala mu je i zvijezda u većini slučajeva manja od zvijezde I. stupnja, a ponegdje iste veličine (zvijezda II. stupnja čehoslovačkog ordena "BIJELOG LAVA"). Vrpca oko vrata je većinom 4—6 cm široka i cca 50 cm dugačka, a zvijezda je ponekad ne samo veličinom nego i oblikom drugačija od zvijezde I. stupnja (bugarski NACIONALNI ORDEN ZA CIVILNE ZASLUGE, NACIONALNI ORDEN ZA VOJNE ZASLUGE, te mnogi drugi).


Način nošenja ordena prema stupnjevima

III. STUPANJ ili KOMANDIRSKI STUPANJ bio je dodjeljivan pukovnicima, kapetanima brodova, prvim oficirima korvete i fregate, sekretarima u ministarstvima i ambasadama, predsjednicima naučnih institucija itd. Oblik i veličina su bili ti principu isti kao i kod II. stupnja, ali im nije pripadala zvijezda, a vrpca na kojoj su se nosili oko vrata bila je većinom uža od vrpce II. stupnja.

IV. ili OFICIRSKI STUPANJ dodjeljivan je u prvom redu oficirima kao što mu je i naziv, zatim gradonačelnicima, rukovodiocima odjela u administraciji i naučnim ustanovama, te odgovarajućem rangu pojedinaca.

V. ili VITEŠKI STUPANJ ordena dodjeljivan je kao i IV. uz gradaciju zasluga pojedinaca. — Značka ordena IV. i V. stupnja manja je po obliku od prethodna 3 stupnja, uglavnom su i IV. i V. stupanj iste veličine, a razlikuju se po vanjskom izgledu na taj način što je IV. stupanj od pozlaćenog srebra s emajlom, a V. stupanj od srebra sa emajlom. Nosili su se (a većinom je i danas tako) na grudima na trokutastoj ili izduženoj vrpci, s time što je IV. stupanj obično imao na vrpci malenu rozetu.

Ordeni s 5 stupnjeva imali su obično kao niži oblik odlikovanja "medalje" koje su nosile sva glavna vanjska obilježja ordena ali su kružnog ili drugog oblika koji je nekad nalik na odgovarajući orden, no načinjen je od nekog metala, bronce, srebra ili slično.

Osim naprijed navedenog načina stupnjevanja ordena, imali smo u prošlosti, a imademo i danas, u raznim zemljama različite sisteme stupnjevanja ordena i medalja a navest ćemo samo najpoznatije.

Austro-ugarski ORDEN FRANJE JOSIPA I. na primjer razvrstavao se je također u 5 stupnjeva, s razlikom da se je I. stupanj nazivao VELERED, II. stupanj je bio I. STUPANJ SA ZVIJEZDOM, III. stupanj nazivao se I. STUPANJ BEZ ZVIJEZDE (orden ova dva zadnja stupnja nosio se je oko vrata na vrpci), a umjesto ranijeg IV. Stupnja s vrpcom na grudima bio je to II. STUPANJ ili tzv. STECKKREUZ koji se je pribadačom montiranom na samom ordenu pričvršćivao na grudima. Oblik i veličina II. STUPNJA isti su kao i prethodna dva, ali nema "revers", već je umjesto njega pribadača različitog oblika, položaja i veličine za svaku vrstu ordena.

Umjesto V. stupnja, kod ovakvog stupnjevanja to je III. STUPANJ koji se nosi na vrpci na grudima, a oblikom i veličinom uglavnom odgovara V. stupnju. — Ponekad je ovaj stupanj za ženske osobe manji po veličini, istog oblika, a nosi se na grudima na tzv. "mašni".


Burgundsko-španjolsko-austro-ugarski Orden "Zlatnog runa" (Der Orden vom goldenen Vliess)

Orden "Zlatnog runa" po svom sjaju, drevnosti i slavi, po izuzetnoj rijetkosti dodjeljivanja, svojim ugledom prednjači pred svim viteškim ordenima tog doba, izuzevši engleski "Orden podvezice" i danski "Orden slona", koji se smatraju jednako tako slavnima.


Austro-ugarski orden "Zlatnog runa"

Orden "Zlatnog runa" osnovao je vojvoda Burgundije Filip Dobri (Philipp der gute) u Brugge-u, glavnom gradu Flandrije 10. siječnja 1429 godine, na dan svog trećeg vjenčanja, ovaj pult s princezom Izabelom portugalskom, poznatoj po svojoj ljepoti. Orden je osnovao u slovu Djevice Marije i Sv. Andrije-patrona države Burgundije. a podanicima je imao služiti i kao poticaj za odlazak u križarski rat za oslobodjenje Kristovog groba.


Burgundski vojvoda Filip Dobri Osnivač i prvi nosilac Ordena "Zlatnog runa" / Marija, posljednja vojvotkinja Burgundije do 1477. godine

Vojvoda Filip dobri bio je jedan od najvidjenijih i najpopularnijih vladara Evrope tog vremena. On je bio treći po redu burgundski vojvoda, a Burgundija je nastala 1363 godine kada je francuski kralj Ivan II postavio svog drugorodjenog sina vojvodom susjedne bogate i vinorodne Burgonje. Taj prvi vojvoda Filip Smjeli (Philipp der kuhne) iskoristio je stogodišnji rat izmedju Francuske i Engleske i kao pripadnik francuske dinastije Valois uživao je svu podršku valoiskih vladara kao i njegovi nasljednici, On je proširivao neprestano svoju zemlju, tako da se je ona zabila kao klin izmedju Francuske i Njemačke, a prostirala se je od gorskog spleta Jura sve do Sjevernog mora.


Prvi Statut ordena "Zlatnog runa" od 1431. godine

Filip Dobri, unuk Filipa Smjelog, još je više proširio Burgundiju što osvajanjima što ženidbaima,a što nasljedjem, te je na taj način svojoj zemlji pripojio još Flandriju, Artois, Die Franche comte, Brabant, Limburg, Holandiju, Seeland, Hennegau, Pikardiju i Luksemburg. Naravno da u takvoj državi sastavljenoj od mnogo naroda s različitim jezicima, običajima i kulturom nije bilo jedinstva niti sloge. No Filip Dobri je svojom umješnošću, energijom, hrabrošću i svim ostalim vrlinama koje rese jednog sjajnog državnika uspio da te sve različite elemente spoji u jednu naprednu, cvatuću bogatu i kulturnu zajednicu. (Još i danas Imamo evropski savez "BE-NE-LUX" (Belgija, Nizozemska i Luksemburg) koji kao jedna cjelina nastupa na privrednom i kulturnom polju, imade carinsku uniju kao i mnoge druge zajedničke poslove, a sve to kao nastavak onih odnosa koji su vladali u Burgundiji).

O svrsi osnivanja Ordena "Zlatnog runa" imade nekoliko legendi. Jedna govori da je Filip Dobri - poznat kao poštovalac krasnog spola - osnovao taj orden u slavu jedne ljepotice zlatne kose iz Brugge-a koju je potajno obožavao, druga opet tvrdi da je Orden "Zlatnog runa" osnovao da dade poticaj za napredak i proširenje industrije vune, a treća legenda, koja je najvjerodostojnija i za koju imade najviše indicija govori o tome, da je taj orden osnovao na uspomenu svog djede Filipa Smjelog, koji je dao prve ideje za osnivanje takvog ordena.

Filip Smjeli je poslao svoju vojsku u križarski rat za oslobodjenje Jeruzalema i Kristovog groba, kao što je u to doba bio običaj kod evropskih vladara katoličkih zemalja i obaveza prema Papi. 25. rujna 1396. je sultan Bajazit hametice potukao križarske vojske koje je predvodio ugarski kralj Sigismund i u toj borbi je bilo zarobljeno mnogo tisuća križarskih vojnika. Svi su oni bili poubijani uz užasan masakr, ali je Bajazit ostavio u životu jedan mali broj uglednih ličnosti za koje je očekivao veliku otkupninu. Medju njima je bio i jedinac sin Filipa Smjelog Vojvoda od Neversa, kasnije vojvoda Philipp de Meziere i on je otkupljen za sumu od 500.000 zlatnih dukata.

Filip Smjeli je nakon toga imao u planu da osnuje Orden zlatnog stabla kao zahvalnost moći zlata pomoću kojeg je spasio svog jedinca sina. Tu zamisao nije stigao ostvariti jer ga je zatekla smrt u bici na mostu Montereau 25. rujna 1419.

Vojvoda Philipp de Meziere imao je nakon poraza i zarobljavanja čitavog svog života teške i bolne komplekse, a za vrijeme svog vladanja namjeravao je kao spomen na taj dogadjaj osnovati "Orden Kristovih muka" (Ritterorden vom Leiden Christi) čime je pokazao da ima stalno na umu kao opsesiju oslobodjenje Kristovog groba. U svojim memoarskim zapisima koji su bili i kao jadikovke na njegovu zlu sudbinu i kao utjeha za mogućnost novih pokušaja za poduzimanjem daljnjih križarskih vojni. U tim pismima nalazimo brojne ideje i osvrte koje ćemo naći u budućem Statutu Ordena "Zlatnog runa".

Jedno od prvih djela Filipa Dobrog bilo je da dovrši zamisao svojih predaka, a ujedno da kod toga sprovede i neke svoje ideje. Još kao dječak igrao se rata protiv Turaka, a sada kao vladar imao je neprestano na umu organizirati sve kršćanske snage Evrope i povesti ih u novi križarski rat za oslobodjenje Kristovog groba. Zbog toga je njegova osnovna ideja kod kreiranja Ordena "Zlatnog runa" bila saga o Argonautima i zlatnom runu, a daljnje slike na ordenu prikazuju biblijsku priču o Jasonu i njegovoj borbi sa zmajem, kao i druge biblijske motive. Izgleda da je on namjeravao dodjeljivati taj orden svojim ratnicima za izvanrednu hrabrost u budućim križarskim ratovima i kao poticaj za odlazak u taj rat do kojeg nije za njegove vladavine došlo.

Po statutu Ordena "Zlatnog runa", koji je donesen 22. studenog 1431. godine, a koji je imao 66 stavaka, nosilac i "veliki meštar" tog reda mogao je biti samo suveren, tj. vladar zemlje a u početku broj članova nosioca tog reda morao se ograničiti na 31 člana, te su pripadnici reda mogli biti samo plemići "od imena i grba" vladru istinski odani, morali su sačinjavati savez koji pomaže vladara, a i sebe medjusobno. Kasnije je car Karlo V. povisio broj članova na 51, a Filip VI. na 61 .

Nakon što je vladar objavio da nekog predlaže za nosioca Ordena "Zlatnog runa", ostali pripadnici tog reda mogli su glasati za ili protiv vladarevog prijedloga i u tome su imali punu slobodu, što dokazuje slučaj u Gent-u 1559. godine kada je Antoine de Lalaing Graf von Hoogstraeten bio predložen od vladara za nosioce tog reda, ali je bio odbijen od pripadnika reda. Philipp II je 1577, izmijenio statut Ordena "Zlatnog runa" u tom smislu da ubuduće nominaciju novog člana vrši isključivo vladar kao glavni nosioc i veliki meštar Ordena "Zlatnog runa".

Na drugoj svečanosti reda (Ordensfeste) 27. studenog 1430. u Rysse l-u (sadašnji Lille) donesena je značajna odluka u pogledu osnivača reda "Zlatnog runa". To se odnosi na slučaj ako utrne muška loza vladara Burgundije, da ženski nasljednik dinastije može postati osnivač i veliki meštar Ordena "Zlatnog runa" . Tu odluku potvrdio je Papa Eugen IV 1433. Godine. Posljedica te odluke bila je dalekosežna, jer je ubrzo utrnula muška loza burgundskih vojvoda, i posljednja vladarica Burgundije bila je vojvotkinja Marija Burgundska, kćerka i nasljednica posljednjeg muškog vladara Burgundije Karla Hrabrog, koji je poginuo 2. siječnja 1477. u bitci kod NacCy-a. Maksimilijan I, tada još nadvojvoda Austrije, oženio je 19. kolovoza 1477. vojvotkinju Mariju Burgundsku i time postao nosioc i veliki meštar Ordena "Zlatnog runa" koji time prestaje biti burgundski i postaje austrijski Orden "Zlatnog runa", a Burgundija prestaje biti samostalna država i postaje jedna od austrijskih zemalja.

Unuk Maksimilijana I, Karlo II, koji ženidbom postaje Španjolski kralj pod fmenom Karlo V, postaje osnivač i veliki meštar Ordena "Zlatnog runa", te tako ovaj red postaje dinastički Orden austrijsko-španjolske kraljevske loze, koja smrću Karla V. nestaje. Austro-njemački princ Karlo III. koji je i Španjolski kralj pod imenom Karlo VI, je sada nosioc i osnivač tog reda. No, ženidbom sa španjolskom princezom, Filip V. iz dinastije Bourbon, pretendira takodjer na španjolsko prijestolje, te dolazi do poznatog rata oko nasljedja, koji je Karlo VI. izgubio. Odlaskom iz Španjolske on je ponio sa sobom cjelokupnu arhivu sa statutom Ordena "Zlatnog runa" i on postaje opet austrijski dinastički orden.

No, španjolski kralj Filip V. Burbonski, ne htjede se odreći vrhovnog šefovstva Ordena "Zlatnog runa" te se na kongresu u Cambrai 1721 . samozvano proglašava osnivačem i velikim meštrom španjolskog Ordena "Zlatnog runa" i od tada imamo dva Ordena "Zlatnog runa": austrijski i španjolski, i dva osnivača i velika meštra tog reda. Filip V. je svojim statutom izvršio mnoge izmjene u biti i dodjeljivanju tog ordena, a izvršio je izmjene i u vanjskom izgledu, insignijama i odjeći reda "Zlatnog runa". On ga je utemeljio kao najviši orden španjolske krune pa je on kao takav ostao i do današnjih dana. Kralj Alfons XIII, kada je morao napustiti Španjolsku i boraviti u egzilu, nije učinio ništa na obnavljanju španjolskog Ordena "Zlatnog runa", a diktator Franko nije zabranjivao titulu magistra španjolskog "Zlatnog runa", dok ga je demokratska republika preuzela kao svoj orden i podigla na najviši rang pod nazivom "El Frente popular" . Princ Don Juan, kao šef kraljevske loze burbonske za Španjolsku, obnovio ga je i postao osnivač i veliki meštar španjolskog Ordena "Zlatnog runa" kao najvišeg kraljevskog odlikovanja u Španjolskoj. Njime je medju ostalim odlikovao Kralja Belgije Baudouina, kao i kralja Grčke.

Tadašnji austrijski car Karlo, kao osnivač i veliki meštar austrijskog Ordena "Zlatnog runa" obnovio ga je kao austrijski dinastički orden (Hausorden) koji se dodjeluje u neograničenom broju a ima samo jedan red (classe). Po izmijenjenom statutu on nosi naziv na francuskom jeziku "Ordre de la toison d'or" a može se dodjeljivati samo pripadnicima najvišeg plemstva "gentilshommes de nom et d'armes et sans reproche" koji su katoličke vjere. Ako se je dodijelio nekom nekatoliku za to je morao dati privolu Papa.

Nekršćanima se uopće nije dodjeljivao. Španjolski Orden "Zlatog runa" mogao se je dodjeljivati za razliku od austrijskog i nekatolicima bez Papine dozvole, pa čak i nekršćanima, tako je dodijeljen mnogim sultanima arapskih zemalja, kao i mnogim drugim monarsima-nekršćanima azijskih i afričkih zemalja. On se je mogao dodijeliti i osobi koja nije plemenitog roda.

Austrijski, odnosno kasnije austro-ugarski orden "Zlatnog runa", kao dinastički orden kraljevske loze Habsburgovaca, propašću te dinastije 1918 godine prestao je postojati, kao i svi ostali austro-ugarski kraljevski ordeni Habsburške dinastije. Republika Austrija nije ih prihvatila niti obnovila.


Uvođenje u plemićki rang "Ritterschlag" u 16. stoljeću

Osim burgundskog, austrijskog i Španjolskog ordena "Zlatnog runa" bio je pokušaj da se osnuje i francuski orden "Zlatnog runa". Napoleon Bonaparte 1809. godine, kada je osvojio i ženidbama dobio neke zemlje koje su bile do tada pod austrijskom i španjolskom krunom, namjeravao je kao vrhunac svojih uspjehia osnovati Orden "Tri zlatna runa" (Ordre de trois toison d'or) koji bi bio najviši francuski orden. Ali time bi di tada najviši francuski orden "Legije časti" dospio po rangu ordena na drugo mjesto, pa je došlo do masovnih protesta u Francuskoj i tako Napoleon je morao odustati od te zamisli.


Austro-ugarski car Franjo Josip I sa ornatima Ordena Zlatnog runa

Austrijski orden "Zlatnog runa" sastojao se od zlatnog runa u obliku ovce sa glavom i prednjim nogama okrenutim nosiocu na desnu stranu grudi, stražnjim nogama i repom na lijevu stranu a u sredini prihvaćane jednom kopčom-karikom za veliki zlatni lanac koji se je nosio oko vrata i oba ramena, a sastojao se je od 28 dijelova (Feuerstahle). Svaki od tih dijelova bilo je zlatna ploča pačetvorinskog oblika crno emajlirana s 9 bijelih točka okruženih plamenim jezicima. Točke su od briljanata (Feuerstein). Orden na lancu (Die Kette) nosio se ja samo u najsvečanijim zgodnama. Za ostale zgode nosio se je na vatreno crvenom svilenom ovratniku 5 cm širokom (Collane), a tada je zlatno runo bilo pričvršćeno na posebnom stilski izradjenom držaču plavo emajliranom noa kojem je s prednje strane bila deviza "Pretium laborum non vile" a sa stražnje strane "Non aliud".

Godišnja svečanost tog ordena bila je na 30. studenog, na dan Sv. Andrije, a prva svečanost (Ordensfest) održala se je u Beču u župnoj crkvi Hofburga pod devizom "Ante ferrit quam flomma mice". Za svečane zgode bila je propisana posebna odjeća na kojoj se je nosio orden. Za svaki od austro-ugarskih kraljevskih ordena bila je propisana odjeća drugačijeg oblika, a boje su bile uskladjene s bojama na ordenu ili vrpcama ordena. Za orden "Zlatnog runa" bio je propisan plašt vatreno crvene boje, izvezen zlatnim ukrasima koji su svojim crtežima prikazivali iste simbole koji su i na ordenu.

Burgundski i španjolski i austrougarski ordeni "Zlatnog runa" znatno so se razlikovali u obliku lanca i okovratnika kao i u obliku i boji odjeće, a te razilke pravili su i pojedini vladari, prema svom vlastitom ukusu vršili su izmjene i nadopune.

I burgundski i španjolski i austrougarski ordeni "Zlatnog runa" postojali su samo u jednom redu (Classe). (Sliku ordena "Zlatnog runa" vidite u "Biltenu" HND br. 26 str. 21.)


Autor: Stanko Ivković
Izvori: Bilten HND, br. 25, 26, 27, 28-29, Zagreb, 1973-1976


Coins, Banknotes & Militaria Store - www.CBM-store.com
111

Post je objavljen 20.12.2012. u 01:04 sati.