Marketing
DRUŠTVENA ODGOVORNOST VS. KAPITALIZAM KATASTROFE
Milton Friedman jednom je rekao: „Jedina društvena odgovornost poslovanja je ostvarivanje profita“, ili, nešto konkretnije „poduzeća trebaju koristiti resurse i uključiti se u aktivnosti koje za rezultat imaju ostvarivanje profita, sve dok se pridržavaju pravila igre ...“
A o kakvim se „pravilima igre“ zapravo radi?
Svi su studenti ekonomije tijekom svoga školovanja čuli i naučili ponešto o Miltonu Friedmanu. Ono što o njemu znamo jest kako je on bio američki ekonomist, koji je 1976. godine primio Nobelovu nagradu s područja ekonomije za postignuća na poljima analize potrošnje, monetarne povijesti i teorije kompleksnosti stabilizacijskih politika, znamo da je u svom radu promovirao doktrinu slobodnog tržišta, te je smatrao kako će se tržište ispraviti i uspjeti izregulirati sam od sebe ukoliko vlada prestane regulirati tržište. Na temelju tih nekoliko činjenica donosimo zaključak kako je on osoba koju možemo smatrati jednim od najutjecajnijih ekonomista 20. stoljeća, čije teorije trebamo naučiti te pokušati i primijeniti. Međutim, malo drugačiju sliku o njemu i njegovoj čikaškoj ekonomskoj školi pruža nam dokumentarni film pod nazivom Doktrina šoka snimljen prema istoimenoj knjizi koju je nakon četiri godine istraživanja na temu modernog kapitalizma objavila novinarka Naomi Klein.
Kapitalizam katastrofe čiji je idejni strateg upravo Milton Friedman sastoji se u strategiji iskorištavanja globalne krize kako bi se, dok se građani oporavljaju od šoka, privatnicima prodalo što više državnog vlasništva. Milton otvoreno govori da ''samo kriza – stvarna ili prividna, za ishod ima istinsku promjenu.'' Kada dođe do takve krize, akcije koje se provode ovise o idejama koje se tamo nalaze.
Friedman je naučio kako koristiti šokove ili krize velikih razmjera još sredinom 70-tih godina, kad je radio kao savjetnik čileanskog diktatora, generala Augusta Pinocheta. Čileanci su tada ostali šokirani Pinochetovim silovitim državnim udarom te se nakon 41 godine mirnog i demokratskog državnog uređenja, Čile suočilo s ratom pri čemu je više od 13 000 neistomišljenika bilo uhićeno i mučeno. Kao posljedica svega toga kod Čileanaca se javilo opće stanje šoka te je sada Pinochet mogao provesti ekonomsku politiku predloženu od strane M. Friedmana kao što je ukidanje kontrole cijena, prodaja državnih poduzeća, ukidanje uvoznih barijera te rezanje državne potrošnje. Nakon samo godinu dana kao posljedice njegove politike javila se hiperinflacija koja je iznosila 375% godišnje i bila je najveća u svijetu. Po svemu sudeći Milton je s pravom svoju metodu nazvao ''ekonomska šok terapija''.
Cijela priča ne bi bila toliko strašna kada bi Čile bila jedina zemlja u čiju je politiku Milton „upleo svoje prste“. Naime u Argentini je 1976. opet pokušao s istim „receptom“. Zapanjuje podatak kako je u to vrijeme bilo odvedeno više stotina trudnica koje su držale živima sve dok nisu rodile nakon čega su djecu dali na odgoj u obitelji povezane s tadašnjim vojnim režimom. Cijeli taj događaj nekako nas vraća tridesetak godina unatrag, u Njemačku u doba A. Hitlera koji je želio provesti tzv. lebensborn politiku. Jedino po čemu se razlikuju jest cilj. U Njemačkoj su to činili zbog rasne, a u Argentini ekonomske ideologije. No, jasno je da se ovdje nikako ne može upotrijebiti dobro poznata rečenica kako „cilj opravdava sredstvo“.
Nakon što je „završio“ s Latinskom Amerikom, te doživio neuspjeh u Sjevernoj Americi, Friedman se odlučio „prebaciti“ u Europu, točnije u Veliku Britaniju gdje je Margaret Thatcher pokušala provesti njegovu politiku. Nakon tri godine takve politike nezaposlenost se udvostručila, popularnost joj je pala za 25%, nailazila je na veliki otpor raznih sindikata te je postala svjesna da na ovaj način više neće moći provoditi ovakvu politiku. I što je učinila? Odlučila je upotrijebiti „recept“ M. Friedmana te izazvati krizu koja će zemlju dovesti u stanje šoka i to tzv. Falklandskim ratom koji je bio gotov za manje od tri mjeseca. No, nakon toga uspjela je oslabiti sindikate te jakim marketinškim mjerama promovirati i provesti program masovne privatizacije.
I na kraju, vratimo se u SAD, domovinu M. Friedmana odakle je sve krenulo, (i kamo sreće da je tamo i ostalo). Najveća kriza 21. stoljeća Ameriku, ali time gotovo i cijeli svijet, zahvatila je 11.9.2001. terorističkim napadom. Taj događaj je u Americi izazvao opće stanje šoka koje je tadašnji predsjednik Bush prepoznao i odlučio upotrijebiti kako bi proveo već svoju raniju ideju privatizacije većine državnog vlasništva pa čak indirektno i samu vojsku. Iako je službeni cilj bila borba protiv terorizma, on je zapravo stvorio jednu novu „zaštitarsku“ ekonomiju. Nakon 2001. zaštitarska industrija postala je jača od filmske i glazbene industrije zajedno te je od rujna 2001. do 2006. Odjel za nacionalnu sigurnost platio 130 milijardi dolara raznim privatnim zaštitarskim agencijama.
Naposljetku možemo samo zaključiti da je zaista šokantna spoznaja kako su ratovi i ostale katastrofe kapitalistima postale cilj same po sebi, jer nesreća donosi dobru zaradu. Nadajmo se da se u budućnosti poduzeća neće voditi Friedmanovom „etičkom“ izjavom kako je jedina društvena odgovornost poslovanja ostvarivanje profita, jer je ta izjava tijekom povijesti donijela previše krize i šoka, siromaštva, uhićenja, mučenja i na kraju krajeva odnijela previše ljudskih života. Nadajmo se da će na kraju ipak prevladati realistična etika R. Edwarda Freemana: “Odgovornost poslovanja je odgovornost za sve interesno-utjecajne pojedince i skupine.” A upravo smo svi mi interesno-utjecajni pojedinci koji možemo ako ništa barem pokušati djelovati i odgovorno se ponašati.
-Bazirano na knjizi i dokumentarnom filmu "Doktrina šoka" – Naomi Klein
-Snowdon B., Vane H. R.: Modern Macroeconomics: its origins, development and curre Northampton, 2005., str 162.
Post je objavljen 23.12.2012. u 21:31 sati.