Marketing
Okolo Splita 2012
Sve slike sa ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Mapu ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Bolje vrabac u ruci…
Kad već ne mogu biciklirati od kuće do mora, a pogotovo ne sa najljepšim od svih suputnika, onda ću autom do mora, pa skinuvši bicikl(e) s auta nastaviti biciklirati uz miris mediterana, pa bilo to tek za jedan dan.
Ali, uz najljepšeg od svih suputnika.
Osnovna ideje je bila: poraniti ujutro, pa iz baze (kod rodbine u okolici Imotskog) autom se dovući do pred Split, te biciklom napraviti krug oko grada „kakvog nima nigdi na svitu“.
Tandrkajući se tako laganini autom od Imotskog do Splita, stalno probijaući uši suputnici o neizmjernoj šteti vožnje ovim putem autom umjesto biciklom, dovukli smo se do Omiša. Slijedećih 20-tak km do Splita pretakali smo pričom i razmišljanjem gdje auto ostaviti na cijeli dan. Sjetih se kolegice s posla koja radi s mojom životnom suputnicom (danas unaprijeđena u čin najljepšeg od svih suputnika), a koja ima neku vrst vikendice u Stobreču, da je, onako iz štosa, nazove i priupita da li joj trebamo (sa)čuvati vikendicu.
Po onoj „bolje biti sretan nego pametan“ ispostavi se na kraju da je kolegica, s mužem, tu u
Stobreču i da nas poziva na kavu. Iako je bilo malo labirintski pronaći ih, uspjeli smo i to, te na kraju uz kavu na verandi osjenjenoj jutarnjom hladovinom dogovorili o parkiranju auta.
Uvijek mi je problem to ljetno jutro. S jedne strane nema većeg gušta za spavanje kada konačno prođe sparina koja se, zaostala od prošlog dana, zna vući veći dio ljetne noći, pa tek pred jutro ustupi pred svježinom. A opet, s druge strane, jednako velik, ako ne i veći, gušt je u tu jutarnju ljetnu svježinu ući, uletjeti, utopiti se zajedno s biciklom.
Koliko god smo tog jutra poranili, koliko god smo se žurili autom, koliko god smo srkanje jutarnje kave ubrzali i skratili, i na kraju, koliko god smo brzo popunili rezerve hrane i pića u najbližoj trgovini, uspjeli smo zapravo krenuti s vožnjom netom prije deset sati. Za primorje je to doba kada se tek u najdebljim hladovinama mogu pronaći zadnji ostaci te jutarnje svježine, dok na osunčanim mjestima se već uveliko osjeća snaga primorskog ljetnjeg sunca.
A odmah na početku smo imali uspon (s druge strane gledajući, dobro je da je uspon na početku, je smo još pune elana, a i sunce će kasnije biti nemilosrdnije).
Tek par stotina metar nakon (konačnog) početka današnje vožnje prešli smo starim, uskim i simpatičnim mostićem rijeku, bolje reći potok, bistre Žrnovnice. Pred sobom smo ugledali brdo, a na njemu uski, ali ipak asfaltirani vijugavi sokak koji se trudi popeti na navedeno brdo. Okolo su bile porazbacane kuće koje same za sebe uopće nisu izgledale sitne i jadne, naprotiv, sve prave rezidencije, ali čiji je međusobni raspored bio porazbacan metodom slučajnih brojeva.
Nigdje nije pisalo, ali mi se čini da je broj postotaka uspona bio dvocifren. Srećom, malo po malo se uz put pronalazilo neko usamljeno stablo a ispod njega dragocjena hladovina gdje smo, kao pustinjak koji naiđe na izvor, mahnito upijali one već navedene zadnje ostatke jutarnje svježine. Kavalirski sam većinu svog sljedovanja tih ostataka ustupio svojoj zadihanoj suputnici, posvetivši se promatranju okolice, ukazujući svojemu foto-aparatu posebno zanimljive prizore.
Tako sam imao prekrasan pogled, sad već sa zavidne visine, na kamenolom s druge strane Žrnovnice koji je (kamenolom, a ne Žrnovnica) već pojeo dobru polovicu brda. Prizor sablastan, crnih slutnji za budućnost brda, primjer da se od očuvanja okoliša ne da (uvijek) živjeti.
Okrenuvši pogled od te zlokobnosti na drugu stranu, vidjeh Mosor koji nam se dobrano približio i našu cestu koja i dalje neumoljivo nastavlja uzbrdicom. Biljni svijet se ovdje grčevito bori za život uglavnom u obliku bockave trave ili niskog žbunja. Pava je blagodat sresti drvo, a okolicom dominira sivilo stijena. Baš ta siva boja okrutnih stijena čini Dalmaciju posebnom i iz daleka prepoznatljivom.
Slijedilo je par stotina metara penjanja područjem bez kuća, dok nismo došli do table novog mjesta – Kučine. Ovaj put nam je ta tabla bila povod i opravdanje, a obližnja hladovina stvarni razlog još jednog u nizu odmora. Sada smo se već dobrano popeli nad morem, tako da nam je pucao široki pogled dolje na Stobreč i na okolicu njegovu zajedno s plavetnilom mora.
Odmah iza table mjesta cesta pravi oštru krivinu u desno. Suprotno očekivanju, umjesto kuća mjesta dočekala nas je niska, ali i gusta crnogorična šuma. Nakon lijeve krivine u daljini s use nazirale prve kuće mjesta. Mjesto je, izgleda, posebno, kad nam je poslalo odbor za doček u obliku mačke koja je ponosno i superiorno, nekako iznad ovih sitnih malih briga i muka nas dvonožaca, promatrala nas dvoje zadihanih i znojavih pripadnika najinteligentnijih stvorenja na zemlji i okolici.
Nešto nam je pokušala priopćiti, no način na koji je to činila je bio presuptilan i pretih da bi nas dvoje, onako znojavi, zadihani i pregrijani, mogli pojmiti. Zato se, odustavši od jalovog posla, tiho pokupila i sklonila načinivši nam slobodan prolaz u selo.
Na ulazu u nas je dočekala raskošna urbana vila koja je zbunjeno ogledala okoliš oko sebe suprotan od onog kojeg je, kao urbana vila ,očekivala, pa je zapitivala sudbu kletu koja je brutalno smjesti u ovakvu provincijsku zabit. Kao slamku spasa, spomenuta sudba kleta joj je, kao kakav-takav urbani znamen, preko puta smjestila autobusnu stanicu gradskog autobusa. Zbog hladovine koju je činila, navedena stanica bila nam je strašno privlačna, tako da smo se u tu navedenu hladovinu kompletno smjestili, zajedno s biciklima.
Svaka šuša ima svoje veselje. Dok je moje bilo u foto-aparatu, kojeg sam uzimao u ruke odmah nakon smirivanja rada srca i prestanka znojenja, moja suputnica je svoje veselje nalazila u slanju i primanju SMS poruka preko mobitela. Ponekad smo izgledali kao čudna simbioza dvoje otuđenika (jedno od drugoga) kojima obostrano odgovaraju česta kratka zaustavljanja na kojemu se svatko šutke maše za svoju ovisnost. Srećom, to je bilo samo ponekad, jer je biciklizam u dvoje, ovakav lagani i usporeni, još uvijek stvar posljednjih Mohikanaca koji ne mogu, a da ne čavrljaju i ne raspravljaju, ni najmanje se ne obzirujući da li su teme za raspravu prigodne ili ne i da li imaju smisla ili ne. Bitno je da se priča. I dalje se svrstavam u tu skupinu posljednjih Mohikanaca koji nalaze potpuni gušt i apsolutno zadovoljstvo u čavrljanju pri bicikliranju, čak što više, smatram da se najviše i najbolje ispričam s sugovornikom baš kad smo na biciklima.
Sad kad sam čitaocu objasnio da je otuđenost zbog mobitela na gornjoj slici samo trenutna optička varka, da se vratim sitnoj znamenitosti ovog mjesta. Autobusna stanica, u čijoj smo hladovini tako zdušno uživali, je očigledno bila zadnja u nizu neke gradske linije, jer se autobus koji je došao, nakon što se ispraznio od čak obojice putnika koje je prevozio, upustio u manevar okretanja za 180° da bi se vraćao tamo odakle je došao. Manevarski prostor oko navedene stanice bijaše skroman, autobus pogolem, pa sam se sav pretvorio u oko gledajući kako će to vješti vozač izvesti. A on je to činio ustaljenom, već bezbroj puta ponovljenom, rutinom koja je zahtijevala da sa ogromna mrcima od autobusa u rikverc mora voziti skroz do kraja, dok zadnji kotači ne dodirnu ivičnjak. Pri tome se ogromna guza autobusa dobrano približila ponoru iza sebe, pa bi putnik, da ga ima na zadnjem sjedištu, posebno otvorenih očiju s neizvjesnošću očekivao kataklizmu padanja u ponor koju je, srećom, spriječio onaj ivičnjak.
Cesta je i dalje nastavljala uzbrdo nesmanjenom žestinom, no pogledavši naprijed prema svojoj suputnici, koja se nije dala smetati jalovim razmišljanjima. Nešto se radikalno trebalo desiti. ili će cesta kroz brdo koje je bilo tik iza sela, ili će odustati od daljnje borbe i skrenuti nizbrdo.
I stvarno, prošavši onu lijevu krivinu s prethodne slike ugledali smo spas u zadnji čas u obliku prijevoja, koji kao da je bio u sred srede sela. Pronađena je tu i hladovina, uska ali i dugačka, pa smo se u nju skrili zajedno s biciklima. Slijedilo je standardno guštanje na prijevoju, pa i ovakvom urbanom, kakav ovaj jest. Dobrano smo se ispuhali i iznojili po,sada već, žarkomu suncu, pa spoznaja da slijedi gušt spuštanja je dolazila kao melem na našim dušama. Lica su nam se razvedrila, osmjesi vratili, pa me se suputnice sjetila me ovjekoliči jednim snimkom na ovome originalnom prijevoju
Polako se puštajući nakon izlaska iz sela zamakli smo onom ispriječenom brdu, te ugledali prekrasan, široki vidik na sjeverni izlaz Splita koji se provlačio pokraj Kliške stijene i tvrđave na njoj. I do sad je tu bilo 2-3 ceste, a dolaskom auto-ceste „Dalmatina“sa sjevera do ovih krajeva, izgrađena je još jedna,neka vrsta polu auto-ceste koja veže Split sa spomenutom prometnom žilom kucavicom Hrvatske.
Srce mi je zaigralo i unijelo nemir u duš, vidjevši Klis i stijenu na kojoj se nalazi. Napomenuh si suputnici da bi bila prava stvar popeti se na Klišku tvrđavu, na što ona samo nijemo pokaza prstom u nebo put sunca koje kao da je danas odlučilo dobiti udarničku značku, sudeći po količini topline koje zrači. Šteta, tako blizu a tako daleko! Ostala mi je utjeha da mi je bicikl, zajedno samnom, već bio na spomenutoj tvrđavi. A možda i je u tome problem. Da nisam (već) bio, javila bi se neodređena, apstraktna čežnja u stilu“kako bi bilo dobro odvozati se tamo i tamo“, a u ovom slučaju ZNAM da je DOBRO odvozati se do spomenute tvrđave. Čeznemo doživjeti dobre trenutke, a nakon toga čeznemo ponoviti ih.
Ovaj put za utjehu mi ostaju blagodati tehnike u obliku zoom objektiva na mojemu aparatu, pa kad se već ne možemo približiti Klisu, onda ćemo Klis približiti nama. Barem virtualno.
Vijugajući nizbrdicom zaustavili smo se na jednoj od lijevih krivina, odakle je s njene desne strne pucao pogled na Split, Kaštelanski zaljev i Kozjak ispod kojeg su se načičkale kuće Solina. Konačno smo, kao na dlanu, vidjeli Split kao centar današnjeg kruga, a posebno diskretan je bio Marijan u obliku udaljene šumice iza betonskih nebodera grada. U tom smjeru slijedi nastavak vožnje.
A prije nastavka uputiti ćemo još dva pogleda na ovom širokom vidikovcu.
Prvi je u pravcu Kaštelanskog zaljeva, znan između ostalog po moru (naj)sumnjiv(ij)e čistoće o čemu se priča od kad znam za sebe. Ovaj epitet je posljedica triju okolnosti koje su se poklopile na ovom mjestu.
Prva je da se radi o zaljevu, što mu i samo ime kaže, a to znači da, kao i u svakom zaljevu, struje vode teško ili teže zalaze a isto tako i izlaze, pa je izmjena vode bitno smanjena.
Druga okolnost čine ljudi kojih je ovdje previše, barem što se more tiče. Cijela obala zaljeva, dakle od Splita pa sve do Trogira je jedan veliki grad. To što su ga ljudi isjeckali na niz manjih mjesta, moru ništa ne znači.
I treća okolnost je posljedica borbe za život tih ljudi. Od nečega se mora živjeti, a osim poljoprivrede i uslužnih djelatnosti (turizma, na primjer, mada čudo da je zbog onečišćenosti i to ovdje moguće) tu je i industrija. I to ona prljavija u obliku cementare, u onoj državi zvanoj Dalmacijacement a u ovoj Adrijacement. Zagađenje koje ona čini, valjda se smanjilo, što može biti posljedica poboljšanja u proizvodnji a može biti i u smanjenom obimu proizvodnje.
Maknuvši svoj pogled kroz foto-aparat u desno ugledah Solin i Kozjak iza njega. Pade mi na pamet pretpostavka da imam kuću u Solinu i to jednu od najbližih Kozjaku. Kao živim u gradu na moru, tako se mogu ići kupati svaki dan. No, gledajući ovako situaciju pred sobom, koliki mi je taj put do mora i koliko mi je brdo gdje je ta moja rezidencija, nisam siguran da je to kupanje u moru tako idilično, barem ne odlazak, a naročito ne povratak. A kakvih sam sve mjesta vidio na kojima je čovjek kuću napravio, ovo je još mila majka!
Biće da su me godine uhvatile, jer usprkos karti na jednom sam raskrižju zaključio da trebamo skrenuti lijevo umjesto da produžimo ravno. Dobro, mogu se (o)pravdati i užasno gustim prometom, no bilo kako bilo kad sam to shvatio nije mi sa dalo vraćati nazad. Propustili smo (polu)otok Vranjic a dobili novu široku aveniju. Još kad sam vidio mladi drvored i hladovinu taman tamo kuda se biciklom vozi, zaboravih na promašaj na raskrižju. A možda i nije promašaj, jer je bio stvarno gušt voziti po hladovini uz spoznaju da smo zaštićeni od mahnitog prometa motornih vozila činjenicom da ovim našim metrima mogu samo pješaci. I mi uz njih.
Naišavši na veliki shoping centar s marketom, zaustavili smo se radi nabavke ručka čije smo konzumiranje ostavili za trim stazu na Marjanu. Do te trim staze smo prošli pored Hajdukovog igrališta. Preko puta njega bila je jedna stara crkva svojom starinom potpuno izgubljena u džungli betona i čelika koja ju okružuje.
Zadnje ostatke onog mahnitog prometa koji je postupno jenjavao ostavili smo pred tinelom ispod Marjana gdje ih je brdo progutalo, a mi smo, konačno u miru i tišini, obilazeći more parkiranih automobila, konačno došli pred ulaz na trim stazu Marijan. Kroz taj ulaz mogu proći samo oni koji su u pokretu na osobni pogon. Ostali koji bi s prometalom bilo koje vrste na naftni ili ostali vantjelesni pogon – ne može, i gotovo!
Ni sad, nakon pola godine, dok pišem ove redove, ne mogu si odgovoriti odakle mi smjesa povlaštenosti, ponosa i skromne uzvišenosti koja mi je dušu oblila prolaskom kroz ova vrata Raja. Možda je Raj nešto bitno ljepše, ali borova šuma s mirisom borovine s istovjetnom borovom hladovinom, očaravajući mir i spokoj prolaznika u kojemu ima ozbiljnih ali nema tmurnih i mahnitih lica, te neprekidni, svesrdni koncert zrikavaca sa svih strana, uz izostanak buke prometa, mirisa benzina i zvuka automobila, učinilo je da mi ovo izgleda (skoro) kao raj.
Potpuno uživanje u ovom raju nam je remetila ovozemaljska glad, pa smo odlučili ručkom riješiti i taj sitni problem. Prolaskom kroz ulaz, odmah s desne strane po uočili rustikalnu česmu, dakle tu nam je pitka voda, a malo dalje, ovaj put na lijevoj strani je i klupa, dakle ti nam je mjesto.
Dok je jedno pripremalo sebe i trpezu, drugo je otišlo do česme na pranje ruku, i obratno, pa smo s guštom, mogli početi objed. Klupa je bila na povišenju, nekih metar i pol, iznad ceste, pa smo, kao iz prvih redova, promatrali prometanje ljudi svih uzrasta, generacija, stilova i zanimacija. Prošao nam je i neka vrsta izletničkog vlaka koje je , valjda (pre)umorne i posustale prevozio do izlaza gdje su (za njih) spasonosni automobili.
Nakon objeda probavni trakt nam se mirio i dopustio potpuno uživanje u ovom, već spomenutom, raju. Sjeli smo na bicikle, i onako s noge na nogu, brzinom tek nešto većom od pješačenja, nastavili vožnju promatrajući ili prolaznike ili okolinu.
Bilo je tu onih koji su tek najobičnijom šetnjom smirili duh i tijelo. Ambiciozniji su sa sobom ponijeli i ruksag sa krutom i tekućom logistikom, tek zlu ne trebalo. Treći su nakon većih napora, oznojeni i zadihani meditativnom šetnjom, opijeni mirisom bora, pokušavali dohvatiti najljepše od života što se nikakvim novcem kupiti ne može. Tu smo se uklopili i nas dvoje na biciklima (ne jedini) kojima je pojam sreće i radosti bez bicikla nepojmiv.
S desne strane kroz rijetku šumu borovine promatrali smo plavetnilo mora i red malih plažica s kupačima. Nisu to bile neke raskošne mega plaže, no baš zbog toga, uz izostanak gužve i prisutnost obližnje hladovine, tišina, mir i spokoj sa trim staze se preselila i na njih.
A ta trim staza je nastala tako da se sjeverni dio ceste oko Marjana isključio iz klasičnog prometa i rezervirao za to što danas jest. Tako smo se mi, dopedalirajući se onako sporo, ali ipak i primjetno, dovukli do izlaza sa trim staze. Tu smo preko znakova obavještenja informirani što sve možemo a što ne na ovoj stazi, a dalje cesti, ili dalje ako skrenemo s ceste u šumu zvaničnog imena Park-šuma Marjan. Vidjevši (opet) klupu, prekidosmo vožnji i svak' svome stadu. Moje su bi krajolici koje sam trpao u fotografije, a moja supruga vodila je borbu s riječima koje su se nevoljko uređivale u red SMS poruka. Golorukima bi nam to teško polazilo za rukom, ali srećom smo uz pomoć alata to i uspijevali. Ja uz pomoć foto-aparata, a moja suputnica uz pomoć mobitela.
Šetao sam, zavirivao, gledao i snimao, sve u nekoj tiho žalosti što je kraj nečega lijepog. Racionalni dio mene zna da ta trim staza ne može trajati u beskonačnost, te da je i njoj negdje kraj, ali emotivni dio mene zbog toga ipak žali. Opet se pokazalo da sve što je lijepo kratko traje. spas je jedino u pronalasku nove ljepote.
A ona se zna pojaviti i tamo gdje se najmanje očekuje.
Iza izlaza sa trim staze se smjestilo okretište autobusa koji je iz grada, sa rive, dolazio do ovog mjesta, inače rta Marjana gdje je zgrada Oceanografskog instituta. Tu je nekad davno, prije 30-tak godina, bio i akvarij.
Oko okretišta za busove, bilo je par parkiranih auta, neka birtija na otvorenom i nešto ljudi, ali svega toga je bilo premalo da bi remetilo atmosferu koju smo do sada osjećali. Nastavak je bio klasičnom cestom s crtom u sredini, malčice pouskom. Ta se cesta nastavila od onog okretišta penjati blagom uzbrdicom, tako da smo se dobrano odvojili od mora.
Ali je ta cesta i dalje išla borovom šumom sa istim obilježjima kao i trim staza. Promet je bio tako malog inteziteta da neku bitnu razliku od trim staze nismo ni osjetili. Konačno nam je u svijest prodrla činjenica da vožnju nastavljamo s istim guštom kao i prije. Jedina stvarna razlika je bila u nedostatku ljudi. Praktično na ovoj“trim stazi“ bili smo nas dvoje sami, što nije nikakav nedostatak. Naprotiv!
Eto, baš kad sam pomislio da se guštanje završilo, a ono se nastavilo (možda) u još boljem obliku.
Šuma je postajala sve rjeđa i rjeđa ustupajući pred žestinom sunčevih zraka, pa nismo ni trenutka bili u dvojbi oko odmora na klupi u deeebeloj hladovini, na koju smo nabasali nakon neke od lijevih krivina. Promatrajući osunčanost naše budućnosti na cestu koja nam prethodi, razvukli smo guštanje u hladovini preko svake mjere, ali ne želeći zbog toga.
Povlačenjem šume otvoren nam je vidik na otvoreno more, koji je bio dodatno impresivan i zbog visine sa koje ga promatramo. Uz pomoć zum objektiva privukao sam i jedan parkirani brod koji se odmarao u svježini plave vode.
Nevoljko smo prekinuli guštanje u hladovini i nastavili vožnju po žarkome suncu. Očekivanu težinu vožnje zbog sunca, ublažili su povremene male hladovinice čempresa uz put, kao i blaga nizbrdica kojom je cesta nastavila. Na žarko sunce smo zaboravili ugledavši ispod sebe plažu iz snova, ili rajsku plažu, kako vam već ljepše zvuči. Pravi motiv za razglednicu ispod koje bi napisali „Srdačan pozdrav s najljepšeg od svih mora“.
Ovaj Marjan ipak misli na nas, biciklističke očajnike. Kada već šume (više) nema, za ove žarke trenutke je tu-i-tamo smjestio po koje drvce sa guuustom hladovinom dovoljne veličine da su u nju smjesti jedan zadihani, oznojeni par biciklista, ne bi li uhvatio svoje duše koja im je na nos izašla.
Nakon jedne podulje krivine u desno, otprilike ispred ulaza u onu Rajsku plažu, okrenuo sam se da snimim Marjansku stijenu po čijim se liticama pentraju oni Splićani koji ljepotu monotone vodoravnosti plavetnila mora zamjenjuju sivim okomitošću surih stijena – alpinisti. Prve korake alpinizma je ovdje napravio i Stipe Božić.
Cesta se i dalje blago spušta pa dopiremo do prvih kuća Splita. Te prve kuće se postepeno pretvaraju u prave urbane vile. Ušli smo u neki drugi pojam raja za kojeg su nepojmive naše brige preživljavanja s par tisuća kuna od prvog do prvog u mjesecu.
Opet jedna od onih malih sitnih hladovinica (Hvala Marjane!), baš na pravom mjestu da odmarajući se i hladeći sagledamo neke druge životne stilove.
A preko puta baš ove hladovine skromne kućice onih koji se ne sekiraju da li danas imaju za kruh i mlijeko
Ipak sam nekakvo tehničko lice, pa promatrajući te rezidencije čisto racionalno, iz radoznalosti počeo sam redati, procijenjene s moje strane, cifre novca potrebne da se ovakvo što sačini. Odustao sam uplašeći se iznosa do kojeg sam došao, a nisam prešao ni pola puta u svojoj procjeni. Za taj iznos bi, skromno, ali ipak dovoljno zanimljivo, sretno i veseli, mogli živjeti stanovnici omanjeg sela poduže vrijeme.
Opet s druge strane zapitah samog sebe da li si stanovnici ovih zdanja,kao samoproglašeni pripadnice elite, mogu dozvoliti slobodu djeteta u sebi pa se prepustit ovakvoj maloj ludosti, koju sam mi činimo, te se besmisleno vozikamo i „veselimo k'o mala djeca“.
Da sad ne pretjerujem u podizanju samog sebe na pijedestal moralne čistoće, isto tako kako žiteljima ove rezidencije mogu zamjerati o neracionalnom trošenju, tako bi neko bitno skromnijeg životnog okruženja od mene (na primjer prosjaci) mogao reći da sam istog licemjerja kao i ovi koje gledam, je ću danas za zadovoljenje svoje dječije želje potrošiti barem 5-6 njegovih ručaka.
Prenuh se iz tog pretakanja iz šupljeg u prazno u kojemu nekim čudnim misaonim tokom sebe nađoh u istom moralnom blatu kao i ovi u koje prstom upirah, protresoh glavom da konačno prekidoh ovo besmisleno pretakanje (he, he, (sarkastični osmjeh) kako čovjek ima profinjeni sustav samozaštite pa sve poprima drugačije obrise ako sa na njega samog neke stvari primjene), te se konačno vratih na mjesto gdje se nalazih.
Jedna od onih malih i gustih hladovina, i to zadnja prije ulaska u centar grada, izvršila je svoju svrhu postojanja, pa ohlađeni umireni i odmoreni, nastavismo put. A taj put nas je, nakon prolaska ulaza u Acy marinu Split, doveo na mjesto odakle je pucao pogled na centar Splita.
Taj ushićeni pogled u daljinu morali smo hladne glave spustiti na par metara ispred sebe jer su oko hotela Marijan bili u toku građevinski radovi oko uređenja ceste, nogostupa i šetnjice uz rivu.
U sred turističke sezone.
Srećom radovi su bili toliko odmakli da je nogostup dobio novo asfaltno ruho pa smo se, švercajući se kao pješaci, bešumno i glatko provozali kroz hrpe kamenja i crvene zemlje. Veličinom površine razrovanog tla kao i brojem radnika i strojeva na njemu zaključujem da će Splićani do svečanog završetka radova na ovom mjestu morati dočekat do Božića. Nadam se ove godine, mada nisam potpuno siguran ni u to.
Vrativši se staroj cesti, odvojili smo se za trenutak od mora da bi s lijeve strane ugledali skale-stepeniše koje čini svojevrsnu šetnjicu prema vrhu Marjana. Svakome, koje put navede do Splita, preporučam da to i učine. E sad, drugom preporučam ono što sam ne činim. A ne činim iz dva razloga, nije to penjanje po stepenicama kada imate bicikl uza se , a u svakom slučaju nije po ovoj ljetnoj vrelini. Dakle učinite to, ali u proljeće ili jeseni kad ste bez bicikla.
Vratili smo se moru, dapače, napustili smo cestu pa se sada vozikamo tren brže od pješaka po prostoru rezerviranom za njih tik uz more. Blizina svježine mora ohlađuje i zrak, pa je za mrvu bolje podnosimo ljetno sunce. A i palme poredane u red daju potpuni ugođaj mediteranskog ljeta, ono“sunce-more-high-life-i-tako-to“ (možda more ima malčice čudan miris, ali neću razmišljati o tome, u strahu kvarenja općeg gušta).
Tu je i hotel Bellvue, asocijacija na djetinjstvo kada se prijenos Splitskog festivala zabavne glazbe, koji se zbivao baš na ovom mjestu, obavezno i s maksimalnom koncentracijom promatrao na malom ekranu, još i u crno-bijeloj tehnici (Oliver Dragojević – Ća će mi Copakabana)
A sad, ladies and gentleman – SPLITSKA RIVAAAA!
Poznata mi je još od tinejdžerskih dana, detaljno upoznata Orewellovske 1984, u vrijeme služenja vojnog roka, nakon toga i dalje višestruko posjećivana.
Iako nije prvi put, sada ju detaljno proučavam, ovakvu u novom ruhu. Razliku između one stare i ove nove čine nosači tendi i stupovi osvjetljenja u nekome futurističkom, svemirskom stilu i sjajne, svijetle glatke ploče mramora kojim je popločana.
Ne želeći biti klasičan pripadnik nacije koji u svemu vidi nešto loše i koje još nitko nije u potpunosti zadovoljio, ipak moram priznati da popločana riva ovim i ovakvim pločama, htio-ne-htio, izaziva (barem) dvije refleksne reakcije.
Obzirom da je negdje oko jedan poslije podne jednog vrelog, sunčanog, ljetnjeg dana, svjetloća i glatkoća površine ploča izuzetno kvalitetno i obilno odbija sunčeve zrake, pa svi prolaznici, uključijući i nas dvoje, hodamo škiljavo skupljenih očiju kao da smo upravi izašli iz mračnog podruma na svjetloću žarko sunčanog dana. U početku toga nisam bio ni svjestan (refleksna reakcija) ali mi je sve to postalo svjesno preko umora mišića lica koju su se svojski trudili održati tu škiljavost.
Drugi minus, po mojoj refleksnoj reakciji, nisam imao prilike provjeriti u praksi, pa je ostalo na hipotezi. Pitam se kako li se hoda kada su ovako glatko ploče još i mokre? Čini mi se da bi moglo biti dosta klizavo.
Srećom kiše ni blizu (mada bi malo rashladila ovi vrelinu), te nakon što smo prihvatili škiljavost kao nužno zlo, krenuli u obilazak rive. Ljudi koliko hoćeš, obzirom na vrućinu i iznad očekivanja, masa drvenih štandova koji nude svakojake suvenire, dakle tipičan mediteranski ugođaj u vrijeme turističke sezone. Čak smo se mimoišli i s jednom rikšom, istina praznom, koju je postariji vozač polagano vozikao. Kako li mu je kad dvoje korpulentijih sjednu iz njega?
Glavni plato trga do šetnjice uz more odvojili su prekrasnim zelenilom (svaka čast), a ta šetnjica je bila pod palmama (dakle, hladovina), tako da je svatko mogao naći nešto za sebe. Priznajem da mi se, i pored one škiljavosti i žarkoga sunca, počelo javljati poštovanje i divljenje prema ovoj rivi.
Tu je i brončana maketa centra grada koja se smjestila uz hladovinu palmi, pa pored promatranja makete (stvarno interesantno i impresivno) usput i ohladimo tijelo.
Ako je čitalac već i primijetio, stalno se provlači ta želja i potraga za hladovinom. Dok se bicikl vozi, barem malčice pirka vjetrić, no, kad se stane kao da smo se zaustavili u pećnici. Istog trena znoj počinje(pojačano) curiti iz svih pora pa užurbano, skoro na granici panike, pogledom tražimo bilo kakvo sklonište od vreline sunčevih zraka.
Tko god se toga sjetio svaka mu čast. Nedaleko od brončane makete smjestila se česma sahlaaaadnom bistrom vodom – direktno sa izvora rijeke Jadro. Mislim da je svatko nakon pijenja i osvježenja hvalio Boga i onoga tko je ovakvo blago stavio ovdje, pa bio on i mlađi od 7 ili stariji od 77 godina.
Nakon osvježenja, gurajući bicikle pokraj sebe, upješačili smo u staru jezgru Splita. Iako sam ovuda prošetao vazdan puta, uvijek mi to milo činiti. Provlačiti se kroz uske ulice između zgrada kojima je goli kamen fasada,prolaziti kroz tunele sačinjenih od prostorija iznad ceste dok stopala hodaju po kamenim pločama starim tko zna koliko vjekova.
Doći u Split a ne obići Peristil, to je kao doći u Rim a Pape ne vidjeti. Pogotovo kad su ga nakon stoljeća i stoljeća, očistili,i oprali i namirisali, pa izgleda kao nov. On je ujedno i mjesto zbivanja Splitskog kulturnog ljeta. To kulturno ljeto se zbiva noću, u vrijeme ugodne hladovine, a sada je vrućina posebno izražena radi nedostatka maestrala koji, zbog zatvorenosti prolaza od mora, nije u mogućnosti prodrijeti na ovo mjesto. Zbog te vrućine smo se za kratko posvetili kulturi, pa zatim nazad u hladovine kamenitih prolaza.
S desne strane, gledajući u Peristil je ulaz u crkvu sv Duje – zaštitni znak splita. Sad, dok pišem ove redove, sjetih se da sam nekad davno pentrao se uskim stepenicama zvonika. Biće zbog vrućine, takvo što mi nije palo na pamet dok smo boravili na ovome trgu, već samo iskonski instinkt težnje za hladovinom.
Ljubav ide kroz želudac, pa bila to i ljubav prema kulturi.
Nakon kulturnog ljeta sa Peristila uputili smo se u kantun Paulina, na tradicionalne ćevape. Put do te kulture želuca je išao ravno preko Narodnog trga, najvećeg trga u staroj jezgri pa i zbog toga posebno zanimljivog.
Do navedenog mjesta za ručak prešli smo jednu friško obnovljenu ulicu, tako lijepo dotjeranu da zaslužuje pažnju na ovom mjestu
Vrućina je već bila na granici podnošljivog, a objed konzumiran na početku trim staze obilan, tako da je zbog ovih razloga moja suputnica odlučila ovaj put postiti što se ćevapa tiče. Smjestila se preko puta mene u hladovinu pustivši me da u miru guštam pivo s jedne i ćevape s druge strane.
Nisam ih baš s maksimalnim tijekom sasuo u se. Počela me je zabrinjavati ova vrućina. Iz ovog ugla gledajući, sramota mi je i priznati koliko smo malo puta do auta smo imali preći, no žestoka vrućina, uz nisku stopu tolerancije prema njoj kod moje suputnice, počelo mi je kvariti apsolutno dosadašnje uživanje.
Nastavi smo uz obostrani zaključak da ćemo pravi češće odmore u usputnim hladovinama.
Prošli smo pored trajektne luke, željezničkog i autobusnog kolodvora da bi se, nakon kraće uzbrdice našli iznad željezničke pruge.
Ako je željeznica u pitanju, mora se stati. Sa ovog mostića puca pogled na Splitski kolodvor.
Svaki put kad vidim taj kolodvor, sjetim se svog prvog dojma koji je bio, u najmanju ruku, razočaravajući. Nakon silnog tandrkanja vlakom preko gora i planina mjesto gdje će vlak konačno dodirnuto more mora biti monumentalno. A ono na kraju ispade nešto kao Mahala Donja!
Bio je to dojam čovjeka koji je zašao tek u devetu godinu svog života, pa zaključci o svijetu oko sebe podnose sve veće i veće promjene kako broj godina raste. Pa ipak i sada, nakon četiri i pol decenije, taj kolodvor mi se čini još uvije malecki, jedva nekako uguran na oveću livadu između brda i mora. Nema mjesta ni protegnuti se, jer čim vlak napusti zadnju njegovu skretnicu, već mora u mračnu neizvjesnost tunela.
Usprkos impresijama, psihologiji i ne znam čemu još, ipak se ovdje radi o čist racionalnoj razlogu. U želji da kolodvor smjeste tamo gdje mu je mjesto, dakle što bliže trajektnoj luci i autobusnom kolodvoru, graditelju su naišli na problem prostora. Mjesta je bilo samo koliko gore navede na livada može pržiti, pa na kraju imamo skromni i samozatajni kolodvor, kao životni cilj malih i velikih ljudi koji žude za odlaskom na more.
Pojavio se tu i problem kako lokomotivi koja, tko zna odakle, dovuče vagone za sobom, omogućiti prostor da se okrene za put nazad. Nije bilo druge, već tračnicama prodati priču da nastave put dalje, pa su one, čuvši to, lijepo se skupile u jednu i nastavile put i nakon željezničkog kolodvora Split. Međutim taj im put nije bio dugačak, ni stotinjak metara, da bi se sve završilo nepremostivom preprekom koja sprečava tračnička vozila na nastave tamo gdje ne trebaju. To je i dobro, jer ako bi i nastavila završili bi u – moru.
Sad se ja opet okrenuo patetici, a prozaičan razlog svemu ovome je prostor do kojeg lokomotive dođu, i nakon što se skretnica prebaci, vrate se nazad drugim kolosijekom čime zaobiđu vlak kojeg su dovezli, pa imaju čist željeznički put za povratak.
Sve ovo mojoj preznojenoj, prezadihanoj i pregrijanoj suputnici u tom trenutku nije ništa značilo u životu. Samo je tražila nastavak puta. Ozbiljnost pogleda koji mi je to rekla me je istog trenutka pokrenula. Tek za tren pokušao dokučiti dodatnu poruku tog pogleda, no ono što je bilo ispred nas maklo mi je u stranu tu analizu, privukuvši na se punu pažnju.
Bačvice.
Jedna od najpoznatijih i najizvikanijih gradskih plaža. Mora joj se odati priznanje da je spojila dvije bitne strane – blizina centra grada i stupanj sitnosti pijeska. Ima i još neki dobrih osobina, no ove dvije su glavni uzrok da su uvijek ljudi na njoj. I do dosta, bez obzira na spol i uzrast.
I nehotice uputh jedan vrlo mali, ali bitan, čežnjivi pogled prema osvježenjem u moru koje bi sada, obzirom na već nesnosnu vrućinu,bio većeg dojma nego glavni zgoditak na lotu. Vrućina pomalo postaje (čak) i meni nepodnošljivom. Kad ne bi bilo problema „gdje ostaviti bicikl“ rado bi se brćnuo u Bačvičarski plićak. Ovako sam nastavio vožnju. promatrajući gužvu na i oko plaže.
„Vrati se Pero!“, bila je iznenadna budilica koja me je iz bespuća mojih misli trenutno smjestila u realnost. Poslušno sam okrenuo prometali ispod sebe, pa se uputio u park, upravo zaobiđen, u kojemu je moja suputnica hvatala posljednje ostatke daha. Pronašla je klupu u debeloj, ali stvarno debeloj hladovini, napravila se improvizirani ležaj, legla i zaspala. Ovo sve je trajalo kraće nego vam je bilo potrebno vremena za pročitati ovu zadnju rečenicu.
Farmaceutske tvrtke se trebaju ozbiljno zamisliti, jer, bez obzira na agresivno stalno, ili stalno agresivno istraživanje, još nisu uspjeli proizvesti tako efikasnu tabletu za spavanje kako to čini smjesa, vrelog, sunčanog poslijepodneva i vožnja biciklom, uz prstohvat hladovine i šaku mediteranskom mirisa. Po čilosti, odmorenosti i vedrini koja je obuzela moju suputnicu nakon tek par desetaka minuta sna, zaključujem da njegova djelotvornost ove smjese na duh i tijelo višestruko nadmašuje bilo kakve farmaceutske koktele, i čini od mog suputnika potpuno novog čovjeka.
Pa kad je tako, zašto ne bi bolje učinili još boljim, pa se (ipak i) okupali u moru.
Nastavak naše ceste je novoizgrađen, a od mora nas dijele niz manjih ili većih plaža. Sve je to novo, umjetno,bez trunka hladovine, za razliku od onih plaža na trim stazi na Marjanu, no tu su i tuševi, i svlačionice, a što je najbolje, prilikom kupanja bicikle možemo svezati našim pogledima, pa će nas ta veza činiti spokojnim i opuštenim za uživanac brčkanja u Mediteranu.
Taj uživanac je bio stvarno fantastičan.
Nakon tuširanja, sušenja i presvlačenja nastavili smo vožnju ozareni i osvježeni u toj mjeri, da će nam onaj toplinski udar pred Bačvicama u sjećanju dobiti simpatično-blagu pozitivnu notu, upravo zbog najave događaja koji je uslijedio iza njega –kupanje.
Uz more smo se vozikali još nekih kilometar i pol, da bi cesta, zajedno sa plažama naprasno nestala,te smo skrenuli desno vrlo strmom i uskom cesticom, obilazeći hotel „Zagreb“ koji je bio čudno-sablasno pust, kao de je prijelaz između studenog i prosinca a ne sredina kolovoza.
Iz hotela smo skrenuli desno u sokak toliko sumnjive kvalitete, da sam pitao prolaznika da li smo na pravom putu.
Od Splita pa do Stobreča, u čijoj smo blizini ostavili auto, postoje dvije ceste za koje znam. Prva je neka vrst polu auto-ceste, glavne prometnice Jadranske magistrale, krcate vozilima, pa kao takve potpuno neprimjerene za bicikl. Pažljivijim gledanjem u auto-kartu uočio sam tanku crticu koja predstavlja drugu prometnicu između navedenih mjesta. Ta druga prometnica pokazala se na kraju u simpatičnom, prihvatljivom pozitivnom ozračju.
Tih 5-6 kilometara je:
Prvo, asfaltirano, iako čestu u obliku „krpa-na-zakrpu“, za bicikli više nego prihvatljivo.
Drugo, sa potpunim izostankom prometa (mimoišli smo se tek sa jednim Opelom, sa opravdanom sumnjom da je punoljetan)
Treće, područje kojim smo prolazili bio je svojevrsnih rasadnik Splitske flore. To se njegovalo i uzgajalo voće, povrće i ostalo bilje koje je grad halapljivo gutao.
Iako se cesta pred Stobrečom suzila na dva metra, nije nas to pretjerano zabrinjavalo, naprotiv bilo je posebno zanimljivo biciklirati nečim što bi moglo biti put isključiv za bicikliste, da je bio malo ušminkaniji. Ali nema veze i ovako je bio simpatičan.
Sunce je već pravilo duže i duže sjene kad smo stigli do crkve u Stobreču. Posebnost joj je bila odvojenost od tornja, a crta dijeljenja je bila baš cesta.
Prije odlaska do auta, koji je bio preko puta magistrale, par stotina metara od Stobreča, ostalo nam je još upoznati ljepotu centra Stobreča.
I to je to.
Sve skupa jedva 40-tak km, možda i sramotno to javno objaviti, međutim količina događaja i doživljaja zlata je vrijedan i preporučljiv svakomu, pogotovo kontinentalcima koji s morem imaju samo povremenu vezu.
Sad, kad ste sve pročitali, ove, kao i ostale slike možete vidjeti ovdje.
Post je objavljen 23.12.2012. u 21:42 sati.