Pitam se što se to nalazi na dnu čaše da me tako privlači?
S druge strane, svi piju, to je legalno, umjereno čak i zdravo. Zašto sam onda toliko opterećen time i prelamam se stalno između krajnosti od potpune apstinencije do totalnog pijanstva?
Na Božićnom domjenku popio sam par gemišta, malo sam se opustio ali nisam bio pijan. No dok si nisam popio nisam se niti opustio. Prošle godine recimo bio sam totalno pijan ko majka
Zašto?
Ključno filozofsko pitanje.
Zapravo cijeli život sebi predbacujem što pijem, preslikavši valjda model od roditelja koji su mi to stalno nabacivali na nos. Stalno osjećam krivnju što pijem, em je nezdravo, em mi alkohol daje previše - potpuno promijeni moj karakter. Dok pijani ja postaje sve hrabriji, veseliji i opušteniji, onaj trijezni ja postaje sve plašljiviji, depresivniji i napetiji.
Bilo je godina da sam bio potpuni apstitent.
No to se nije održalo.
Pitam se u čemu je stvar?
Jesam li alkić?
Problem je čini mi se u motivaciji. Pijem zato da se relaksiram, da se bolje osjećam, da umirim emocionalni jad, da budem veseliji. Sve su to vrijedni ciljevi i lijepo je kad čovjek to postigne. No problem je ako te ciljeve ne mogu postići na drugi način osim s alkoholom. Da se trijezan ne mogu opustiti, da ne mogu biti veseo, prpošan, luckast, umiriti svoje negativne emocije. To mene muči.
Mrzim tu promjenu - iako je pozitivna - koja nastaje pod utjecajem alkohola. Mrzim sebe jer se ne mogu pokrenuti, opustiti, veseliti u društvu dok sam trijezan. Želio bih pronaći tu snagu u sebi, da ona ne dolazi iz boce nego iznutra, iz mene. Budući da sam već od šesnaeste to crpio iz boce, naviklo mi se tijelo na takvo funkcioniranje.
Jebiga.
Post je objavljen 23.12.2012. u 09:17 sati.