Majka, mama, mati, mamica....
Postoje riječi zbog kojih je nekako toplo oko srca
"Mamice, znam da sam nekada zločesta, ali to ima veze samo s Djedom Mrazom a ne s ljubavlju"....rekla mi je moja petogodišnjakinja niti ne sluteći kakvu je istinu izgovorila
Za svoju sam mamu uvijek mislila da je suprotnost u odnosu na mene. Ona nije od puno riječi već je od puno nota. I sada nakon mnogo godina svakodnevno odlazi u glazbenu školu i sa istom onom strašću i odlučnošću koje se sjećam kada sam još bila djevojčica, predaje mnogim generacijama djece. Njen svijet su akordi, note, intervali, dinamika, tempo.
Glazba je njen svijet. Ona nije nikada bila žena od zanosa, čežnje ili žudnje za nečim nedostižnim. I uvijek sam mislila da čvrsto stoji na zemlji, hrabro, odlučno i snažno. Ali sam često znala previdjeti poneku suzu u oku izazvanu pjesmom koju voli, nekom nježno toplom pričom ili mojom tugom. Kada smo djeca ,orijentirani smo na sebe i često puta ne vidimo, previdimo, ne znamo gledati...
Kada je prije dvije godine morala operirati bubreg i nije je bilo dugo , nedostajao mi je njen pogled, neka mudra rečenica, zajedničko ispijanje kave uz smijeh mojih kćeri. A kada se vratila kući samo sam čekala da osjetim taj miris...miris sigurnosti. Morala je dugo ležati u krevetu i kada sam saznala da će se netko morati brinuti o njoj tjednima, prihvatila sam i shvatila to kao istinsku čast. Bila sam počašćena što se mogu brinuti o osobi koja se oduvijek svom svojom snagom brinula o meni. Bila sam sretna što ću baš ja biti ta koja će moći uzvratiti bar komadić ljubavi koja mi je bila data. I brinula sam se o njoj....svim svojim snagama, voljom, željom, bila sam uz nju svakom svojom stanicom.
I često smo pričale ležeći na njenom krevetu o svemu onome o čemu nikada nismo, o svemu što se nikada nismo usuđivale reći, o onome za što nikada nije bilo vremena.
Moja tada trogodišnjakinja je ležala s nama i to je bilo trojstvo ljubavi na oltaru brižnosti i nježnosti.
Nedugo nakon toga , nakon desetogodišnjeg izbivanja, vratila sam se u roditeljsku kuću. Sa nešto više knjiga i uspomena, sa puno više krhotina i lomova, sa teškim i mučnim razvodom iza sebe i sa svoje dvije kćeri. Ali miris majčine postelje u koju sam često znala leći da skupim snage, da pronađem svoje misli, da nađem onaj svoj stih, da uspavam svoju kćer, bio mi je najveća utjeha. Njen pogled koji me hrabrio bio je najveći blagoslov, razgovor s njom poput ispovijedi.
Još i sada često volim ući u njezinu sobu i osjetiti onaj miris sigurnosti, mirnoće, utjehe i razumijevanja.
Postoji neka utjeha u ritualima. Za mene je to pečenje kiflica pred Božić sa svojom mamom i kćerima.. Tri generacije žena isprepletene čarolijom mirisa, okusa, šećernom čarolijom koja veže, navodi na radost, briše svaku suzu, razočaranja i staklenasto rasipanje.
Već napamet znam svaki njen pokret prstima, svaki gram i dekagram, svaku mjeru i omjer i onu čaroliju koja se osjeća u zraku. One zagrljaje četiri duše koje se isprepliću ispod vjeđa kada sklopimo oči. A ja samo želim zapamtiti svaki, pa i najmanji detalj, svako zrnce šećera, svaki pokret prstima , svaki slovo u receptu srca moje mame.
I želim da jednoga dana zajedno sa svojim kćerima nađem u sebi taj recept ljubavi koji je moja mama odavno pronašla. I više ne sumnjam u njen zanos za životom nego mu se divim. Više si ne dozvoljavam da ne vidim iako gledam, da previdim i najmanju suzu u njenom oku.
A kada sklopim vjeđe uvijek ću čuti svaku boju i nijansu njenoga glasa, osjetiti svaki pogled njene duše, pomirisati onaj čarobni snježnobijeli miris sigurnosti u malim božićnim kolačićima koji znače život. U svakom pokretu prstiju koji su ljubav.
Ne štedite zagrljaje niti poljupce, ne štedite na čaroliji trenutka, na zajedničkom vremenu, ne štedite na ljubavi...
Svima od srca želim sretan , miran i čaroban Božić
Post je objavljen 22.12.2012. u 22:18 sati.