Pozitivno mišljenje je diskutabilan pojam. To znam jer često diskutiram o potrebi pozitivnog mišljenja. Opće je poznata moja netolerancija na forsiranu pozitivu. Pretjeranu pozitivu, pretjerano pozitivnih koji imaju nadasve pozitivnu namjeru propovijedati ostatku planete kako nisu dovoljno pozitivni smatram nasiljem.
Za početak jer mislim da ako imaš teških pizdarije u životu nije najnormalnija moguća stvar hodati okolo nasmijan od uha do uha i govoriti bit će bolje ili nešto još gore-citirati svemire koji se uroćuju da bi ti dobio to što silno želiš.
Svemir radi na jako finoj razini i nekako sumnjam da ima vremena zajebavati se s tim što si netko silno želi brak ili novi auto.
Svemir ti neće riješiti sve probleme, a onaj leptir koji je mahnuo krilima u Indiji i uzrokovao svojim mahanjem niz pizdarija u Nevadi nema te ovlasti(molim ovo ne shvatiti kao teoriju kaosa, to nije teorija kaosa!).
Poanta priče, kukanje nad vlastitom sudbinom, kao ni pozitiva do krova vam vrlo vjerojatno neće pomoći. Ono što može pomoći i vrlo često to čini je djelovanje. Nekakvo djelovanje. Možda ne može te riješiti svoj trenutni problem.
Nemate posao, nemate novaca za nešto, dijete vam je bolesno, kuća vam se ruši, šef vas maltretira...trenutnih problema je mnogo.
Živaca u prosječnom čovjeku je malo. I odumiru svakog dana. Djelujte nekako, u nekom smjeru nečeg. Bavite se nečim, okupirajte se.
U nedostatku čarobnog štapića čovjek se kad tad mora pomiriti s činjenicom da su problemi raznih veličina sastavni dio života. Protiv problema u širem smislu nemam ništa. Ništa učinkovito. To tako mora. Moraš imati problema na poslu, moraš imati problema kod kuće, u vezi, u prijateljstvu.
Ništa to nije preveliko, to je jednostavno kako moja hippy kolegica zna reći: „Baš onako kako treba iz nekog razloga biti“. I to je oke.
Imaš idiota za šefa oke, ali poslije posla dolaziš nekim drugim ljudima, znajući ako ništa da će idiot kad tad biti promoviran i skinut s tvog vrata. Uostalom kako mama Luis kaže: „Šef ti je idiot, suradnici su ti nesposobni, a tebe nitko ne cijeni. Dobro došao u radni narod“.
I oke je u toj situaciji biti ljut jer stvar možda jest podnošljjiva, ali nije oke. Orijentiraš se na život van posla, ako ga imaš i kažeš šefu (jasno iza leđa, jer bi bez posla mogao i ostati što je danas ipak veći problem nego nadređeni idiot) odjebi majstore, imam ja bitnijih stvari od tebe.
Ono što je puno puno neprirodnije je svaki dan dolaziti s besavim osmjehom na licu i idejom kako ćeš svojim pozitivnim stavom utjecati na svemire i leptiriće koji prave sranja. To je poricanje. To je dobiti dijagnozu zaraze parazitom i kao terapiju mantrati: trakavice napusti me. Jednostavno ne pomaže.
Nije isto što i dokazani Pigmalion efekt. Samoispunjujuće proročanstvo znači da svojim ponašanjem uzrokuješ ono što želiš. To recimo znači da se ne držiš ko pokisla kokoš, da radiš, da se trudiš napraviti nešto, koliko situacija dozvoljava. Uzrokuješ kao djeluješ nekako. Da rezimiram zašto sam protiv nasilja pozitivom? Jer pozitiva ne rješava probleme. Pospe ih finim konfetićima, ali ne rješava. Želite promjenu? Odlično draga nacijo...jer ovo je vrijeme velikih promjena. Uživajte u vožnji.
Post je objavljen 21.12.2012. u 23:32 sati.