Negdje na putu ka dalje, uslijed pete brzine i naglog kočenja, ispala mi je iz moždanog džepa jedna draga riječ. Uzalud sam ju tražila po svojim tavanima, podrumima, parkovima, cestama i zabitima.
A onda bezuspješno pretraživala trgove, ulice, šoping centre, i zavirivala u medijske sokake i ćoškove. Potom sam zamolila vjetar da mi ju vrati kad udari s leđa, ali.. „ nema šanse“.
Jednostavno je nestala. A gdje se uskladištila, osim u sjećanju, nemam pojma.
Da je to neka mrtva ili obična riječ, lako zamjenjiva poput tuđizama, arhaizama ili koještizama, snašla bih se ja preskokom, surogatom i sinonimom, ali nije.
Riječ je o riječi: DOSTOJANSTVO.
Sjećate se:
Dostojanstvo čovjeka;
Dostojanstvo društva;
Dostojanstvo pojedinca;
Dostojanstvo stanja;
Dostojanstvo potlačenih;
Dostojanstvo djeteta;
Dostojanstvo roditelja;
Dostojanstvo starenja;
Dostojanstvo bolesnog;
Dostojanstvo profesije, itd.
Ili:
Tvoje dostojanstvo, moje, Vaše, naše, njihovo, itd.
S (nekim) riječima je kao s dragim ljudima i s kruhom; nije uvijek važno koliko ćete pojesti, nego da ih imate ako ogladnite.
Stoga sam se požalila Djedu Mrazu...Pa prosinac je, a i 200 godina od prvog izdanja knjige „Dječje i porodične bajke“ braće Grim.
Rekoh mu da sam gladna takvog dostojanstva, i ako na svom dugom putu sretne tu našu izgubljenicu, molim ga da mi pošalje bar komadić, a ja ću ga pošteno podijeliti s drugima.
Iako mi kažu da odraslima ne ispunjava želje i zamolbe, pisala sam mu u ime onog djeteta koje još vjeruje u moć riječi iz prvih čitanki. Kao što ja vjerujem da će sutra u 12 i12 stići zima i donijeti nam najkraći, možda i sunčan dan, i najdužu noć u godini.
Baš kao i svih mojih prohujalih prosinaca.
(Uploaded on Oct 9, 2006 jigowatts)
Post je objavljen 21.12.2012. u 00:12 sati.