Kada samo površno pogledamo od čega se sastoji gradivo osnovnih i srednjih škola, naići ćemo na nepregledan niz nabacanih informacija kojima se djecu i mlade ljude želi pretvoriti u strojeve za upijanje istih. Informacija i podataka je previše, od kvantitete se potpuno izgubila kvaliteta, povezanost koja potiče na razmišljanje ustupila je mjesto potpunoj nepovezanosti i jedino pitanje koje se nameće je" Koja je svrha takvog školskog sustava"?
Kao da su jedini smisao i svrha našeg odgojno -obrazovnog sustava postali stvoriti vojsku istomišljenika prikladnih za manipulaciju, osoba bez svog "ja", svog razmišljanja, osobnosti, individualizma. Uniformiranu četu mladih ljudi koje godinama odgajamo po sistemu"tako je, jer tako ja kažem". Ljudi koji napuštaju školovanje sa previše informacija u glavi a premalo znanja, sa previše podataka a gotovo nikakvih tehnika razmišljanja i kritičkog pogleda na svijet oko sebe. Nije teško zaključiti da se nismo pomaknuli niti koraka od nekadašnjeg sistema školstva kojega smo jako kritizirali.
Kreativnost djeteta ili mladog čovjeka čini se poput smetnje postojećem planu i programu a individualnost je nešto što je postalo predmet ignoriranja. Pravo na izbor ne postoji , kao ni pravo na vlastito razmišljanje.
Kao odgajatelj predškolske djece godinama sam u vrtiću radila po sistemu "projektnog učenja" koji već dugi niz godina pokazuje odlične rezultate u predškolskim institucijama. Tu je inicijator dijete, njegovi interesi, potrebe i želje. Dijete bira sadržaj, određuje tempo, proširuje interesno područje svojom prirodnom znatiželjom i željom za učenjem. Gotovo svako dijete će na taj način moći pokazati svoju individualnost, kreativnost, interese i potrebe. Odgajatelj nije onaj koji uči već je samo pomagač, suputnik djetetu na njegovom putu razvoja svojih kompetencija. On nije "vođa" , već je kreator puta svakoga projekta zajedno sa djecom. Takav način rada u odnosu na "klasični", pokazao se kvalitetnijim jer daje svakom djetetu kao pojedincu priliku, šansu i mogućnost da bude uspješno, daje mu priliku da razvije sebe kao takvog bez uspoređivanja i forsiranja natjecateljskog duha, a djeci međusobno nudi priliku da zajedništvom i suradnjom dođu sami, bez upletanja odrasle osobe do novih zaključaka, spoznaja,ideja, do njihovog novog znanja.
I kada djeca navikla na takav oblik učenja dođu u osnovnu školu mislim da dožive svojevrsni šok, mada se dugi niz godina govorilo o projektnoj nastavi u školama. Sve je ostalo na riječima i na pojedinim entuzijastima koji se trude ići protiv krutih pravila i često bivaju osuđivani od svoje okoline. Najčešće nemaju niti izbora jer plan i program se mora odraditi a dolaženje do djeteta samog kao osobe sa svojim potencijalom postala je nemoguća misija. Slobodan razgovor s djecom ili mladima bez nekog posebnog plana u cilju samog upoznavanja njihove osobnosti ili kvalitetna rasprava u cilju razvijanja kritičkog mišljenja u potpunosti se potiskuju.
Slobodne škole poput " Summerhilla" ili kvalitetne škole W. Glassera koja se temelji na teoriji izbora i vrlo uspješno djeluje diljem svijeta još su milijunima svjetlosnih godina ispred nas. Škole i vrtići tipa Montessori ili Waldorf dugo će ostati privilegija i luksuz za bogate. Nezainteresiranost djece je sve veća, škola im je sve dosadnija, njihovi potencijali se svakim danom guše, sva njihova prirodna znatiželja, želja i strast za učenjem i novim spoznajama kao da je isprana sustavom koji ne voli individualizam, koji ne poštuje slobodu izbora, koji ne voli zdravo razmišljanje, koji ne cijeni čovjeka. Koliko godina će morati proći i koliko ćemo generacija nezadovoljnih uniformiranih vojnika bez mogućnosti razmišljanja svojom glavom, poslati u svijet da bi se stvari napokon počele mijenjati.?
Previše je vremena prošlo i mislim da je alarmantno stanje već dostiglo svoj vrhunac. Kao jedan od dokaza je i neuspjeh ovogodišnje državne mature. Kada će se odgovorni zapitati u čemu je problem i želimo li imati polupismene mlade ljude koji ne znaju povezati sasvim očite stvari, koji ne znaju proanalizirati odlomak svjetski poznatog djela jer za to treba shvatiti pitanje, razmisliti koji je smisao tog pitanja i kako doći do odgovora. A za sve to ipak treba znati koristiti one male sive stanice u glavi . A to ih nitko nije naučio. Najvažniju stvar koju su ih svi, od obitelji, vrtića, škola i svih drugih koji su uključeni u sustav odgoja i obrazovanja djece, trebali i morali naučiti.
Kada će mjerodavnima prestati biti cilj mladi ljudi koje kada pogledamo ili ih čujemo kako govore, nalikuju jedni drugima poput klonova? I kada će se naglasak staviti na predivnu individualnost svakog pojedinca sa svim onim što on nosi u sebi? Kada ćemo početi poštovati dijete kao osobu i prestati ga promatrati kao"čovjeka u malom"? Kada ćemo početi razgovarati s djecom -kao roditelji, učitelji, profesori ili jednostavno, neovisno o ulozi , kao oni koji su tu za njih?
Kada će se početi poticati kreativnost, moć jedinstvenog izražavanja i dimenzija "kvalitetnog bunta". ? Jer odgojili smo previše generacija koje misle da moraju šutjeti jer izreći svoje mišljenje, pobuniti se , izazvati revoluciju je ono što nije prihvatljivo.
A ne znaju da je upravo suprotno.
Revolucije su mijenjale svijet.
I uvijek kada odlazim na roditeljski sastanak u glavi mi svira....
Post je objavljen 19.12.2012. u 23:45 sati.