U mojoj ulici živjela je Estera, učiteljica. Židovka, lijepa žena, gotovo prozirna. Čekala je muža koji se nikada nije vraćao. Duboko je vjerovala u to što čini i držala se dostojanstveno dok jednom nije, možda u nedostatku daljnje vjere, prodala kuću i otišla čekati drugdje. Možda se zasitila ljudi koji su čekali zajedno s njom. Kad god smo je upitali kako je, usne bi joj se raširile u stisnuti osmjeh, poljubičastile.
Oči joj se nikad nisu smijale.
Čudno je da mi Estera sve češće pada na pamet. Sada sam negdje njezinih godina. Ljubavnici mi postaju sijedi. Sigurna sam da Estera nije imala ljubavnika. Jer, mislim si, ona je čekala. Ja imam dojam da se ipak krećem. Ukoliko je čak povremeno imanje ljubavnika dokaz kretanja. Dokaz ičeg, uopće. No, recimo da je to neka kategorija. Na relaciji čekanja – ne čekanja.
Budem nekakva zamorena u zadnje vrijeme, nevoljko spajam misli. Štajaznam, takvo je vrijeme vani. U praznine koje ostanu između ponekad se svašta uvlači: strah me pogleda u ogledalo. Što ako na sebi ugledam isti onaj ljubičasti, Esterin osmijeh?
Pa negiram: kretanje ljubavnika odvija se iz mog kreveta, preko oblačenja odjeće s poda do poljupca u čelo dok naizgled spavam. Spavanje je obična metaforika. Označava isključenost iz stvarnog svijeta, gdje se kretanje nastavlja silazno niz stepenice tihim udaljavajućim kloparanjem u noć. Svaki u svoje vrijeme, naravno. Sa svojim rokom trajanja. Zvuk silaženja niz stepenice evocira kotrljanje sizifovog kamena nizbrdo i najavljuje odlazak po još. Sizifovska rezignacija prema nekim drugim, novim koracima. Koraci gore i koraci dolje. Imam osjetljive uši. Dolasci, odlasci, silasci, uzlasci. I možda ih i nije neko mnoštvo, ali s odmakom, svaki korača jednako onom drugom i nalikuju si kao jaje jajetu.
Eto, točno takva bi to slika bila, kad nimalo ne bih bila Estera.
A onda uslijedi negacija pokušaja negacije: pravila sam se da spavam, ali sve sam ih čula. Skupi se tog s godinama. Kad, kao, nikog ne čekaš. Svaki put kad slušam silazak niz stepenice, postajem sigurna da mi je osmijeh ljubičast i da će skrivati čekanje. Kao i da je svaki „silazak niz“ po zadnji put bolio. Esteru je krhao jedan udarac, trajno. Neki od nas primaju ih na rate. Ne žalim se, uzimam ih kao neizbježne nuspojave.
Ali lažem ako kažem da ne boli. Boli. Kad se kotrljaš zajedno sa zvukom odlazaka, ne možeš očekivati izaći neokrznut. Primaš udarce. Udarac u trbuh, u udove, glavu, pleksus, onaj koji te samo okrzne i onaj koji ti skrši ljušturu dok ne ostaneš gol, krhak i sluzav sam pred sobom. Udarci iz svih kategorija. Pa iza toga, čim dođemo k sebi, integracija sastavnih dijelova natrag u sebe. Nije to uvijek loše. Nekad bude skrpano i bolje nego prije.
Nekad smo švicarski sir.
Svi smo mi divni i sjebani, kaže jedan. U redu je to, sasvim.
Popnem se nekako uvijek gore. Dopužem i na sve četiri, ali ajde. Jedino, ne znam vikati s planine. Već u trenutku kad bi se zvuk trebao vraćati, nadam se da nitko nije čuo. I podsmjehujem se, sama sebi. Sebilicemjer.
I sad protupitanje, retoričko: pa dobro, je li to ono što produžava rok unedogled?
I poništavam li to kada priznam?
(A i mislim si, rokova za tugu nismo se držali zbog sujete. Pa onda, tko nam kriv za Esterin osmijeh, tako nam i treba).
Post je objavljen 19.12.2012. u 20:13 sati.