Danas sam sreo jednog Čiku, znam ga cijeli život i nikako ga ne uspijevam pozdraviti na pravi način, ono, htio bih mu svojim pozdravom pokazati koliko mi je drago jer ga vidim, ali ti susreti koje podijelimo su uglavnom kratki i svak je na svom nekom putu, pa razmijenimo nekoliko rečenica i to je to....danas smo se vidjeli u bistrou u koji on nekada navrati na ručak, a ja na piće. Znam da sam trebao biti onaj koji je prvi pružio ruku, ali nisam, jer je on sjedio za stolom i jeo, kada je izlazio, ustao sam se i pružio mu ruku, ali ne mogu prestati misliti o tome. Jesam li ga trebao prekinuti dok je jeo, što o tome kaže bonton. Mislim da je moja odluka bila ispravna, zapravo sam siguran, jer jesam naglas pozdravio i poželio mu dobar tek, ali eto, ne mogu da se ne zapitam da li je to ispravno. Općenito, živimo brzim tempom i malo vremena imamo i obično u zadnje vrijeme svi jurimo za satom i nekada je teško izraziti se, a ja sam naročit idiot u tom smislu.
Inače, danas je baš bio neki uredan dan, jeo sam pečenu bobasicu s krumpir pireom i kiselim kupusom za ručak i nisam sve pojeo, ostalo je još i za doručak sutra....
Post je objavljen 18.12.2012. u 23:43 sati.