Izvještaj sa izleta u Skrad 21.11.2010. (VO)
(Foto JĐ)
U posjeti Nečastivom
Okolica Skrada definitivno je služila kao kulisa snimanju Gospodara prstenova. Cijelom doživljaju pomogla je i niska magla, dajući spooky izgled šumi gdje se nitko od četvero neustrašivih ne bi iznenadio kad bi ispred nas ispao poneki hobit ili vilenjak. No nije. Zapravo, bili smo sami samcati cijelim putem. Skrad je malo mjestašce u Gorskom kotaru, nekako smješteno između Ravne gore i Delnica. Kao stanovnici velikog grada, odmah smo priupitali prvog stričeka na putu da li zna gdje je hotel, pošto od tamo kreće planinarski put. Čovjek nas je pogledao i rekao da nam neće reći jer je hotel zatvoren. Ugodni i ljubazni domaćini su nas dočekali i u jedinom otvorenom kafiću, podno zatvorenog hotela. Cugali su već u deset ujutro, kao i vođa našeg puta (ovlaš da se malo ugrije na hladnom zraku), a svakog od nas su pogledali krvavim očima od glave do pete ne izustivši ni jedan glas. Krenuli smo jednim od rijetkih planinarskih puteva gdje se prvo silazi, a potom uspinje. Prema samom grotlu pakla.
Moralni pad predsjednika
Grabeći po mokrom lišću i zaustavljajući se pored info-plakata o bilju i životinjskim vrstama koje obitavaju na ovom području, silazili smo strmo prema dubokoj usjeklini. Uz slikanje i preskakivanje potočića razvio se visoko intelektualan razgovor. U velikom zanosu visokih misli, vođa puta i od članova proglašen predsjednik koji je potom zaveo coup d'etat, pao je svom fizičkom i moralnom dužinom, poskliznuvši se na urotničkoj mokroj mahovini. Srećom, nije dozvolio antidiktatorskim elementima da se taj pad i ovjekovječi slikom. Nastavili smo dalje, preko potoka Jasle, lijepih puteljaka podno visokih stijena, sve do Zelenog vira i slapa Curka. Sudionici izleta su zanijemili od čuđenja, što zbog pećine nalik Gollumovoj gdje izvire Zeleni vir, šro zbog elegantnog vodopada ispod kojega smo se provlačili, što zbog nakupine ostataka životinja za koje smo nonšalantno zaključili da su od srne, jer medvjed ne može biti toliko uredan.
Domaćica oštri noževe
Nastavak puta nas je doveo do čaja i pive koja se služi u izletničkom domu, nedaleko Zelenog vira. Bili smo jedini gosti, zapravo se činilo da tjednima nitko nije prošao ovim putem. Gladni smo priupitali što ima za jesti. Na odgovor da ima nešto pečenog, odmahnuli smo rukama shvativši zašto su nam ruksaci toliko ogromni – zbog hrane koja je bila u njima. Međutim, domaćica je počela pred nama oštriti noževe, što nam je bio dovoljan znak da prestanemo mljeti gluposti i planiramo kako pobjeći od suvremene ženske verzije Raskoljnikova. Ženska nije imala ni smisao za humor. Dobili smo popust za ulaz u Vražji prolaz, a kad smo je upitali da li ulaznice trebamo dati Nečastivom na uvid, nije baš shvatila. Kao ni primjedbu da ima daždevnjaka na stolu, naime porculanskog.
Vrag i sv. Bernard zajedno
Nastavili smo put kroz Vražji prolaz, usjeklinu koja prati jedan potočić i postaje sve uži, dok na kraju nestane puta. Napravljeni su mostići koji spajaju stijene. U ovom carstvu Beelzebuba i đavla, gdje je mračno i vlažno, a stijene se opasno nadvisuju nad glavama planinara, smjestio se i kip sv. Bernarda, zaštitnika planinara. Pobožnom šutnjom prošli smo ovo grozno mjesto u devetom krugu pakla i nastavili prema maloj nadstrešnici koja nam je poslužila za ručak. Turobna kišica je počela padati, a mi smo smiono žvakali svoje sendviče, ni na trenutak misleći da bi nas netko mogao zlokobno promatrati s okolnih visova.
Tko je u špilji?
Naime, iznad nadstrešnice nalazi se Muževa hiža, mala špiljica do koje vode neki poluviseći mostovi. Hrabrim korakom na kraju skupine, vođa puta je smjelo prepustio članovima da vide ima li koga doma. Šaljivdžije svjetskog glasa su upalile mobilni svjetionik i krenuli brzinom puža u osvajanje zlokobne špilje, da bi se brzinski okrenule, riskirajući srčani udar pojedinih članova. Tolika hrabrost nas je ostavila nepokoljebljivima u usponu iz Vražjeg prolaza prema Skradu. Uz oštar uspon pala je i jača kiša, ali smo uskoro sretni i živi došli u Skrad.
Hvala svima na ugodnom društvu!