Jučer sam se našla na par sati sa mojom mnogo mlađom dragom kolegicom sa faksa. Iako je velika razlika u godinama to nas ne priječi da se družimo i učimo zajedno od naše prve godine faksa, a sada smo na četvrtoj.
Tih par sati koje smo provele zajedno uz kavu, prošlo je, a da se nismo ni okrenule. Pričala mi je o svojoj ljubavi, faksu, kolegama i prijateljima. Pomno sam je slušala i promatrala, u sebi se divila ovoj djevojci. Kako mlada, a tako pametna. Što bi rekli u narodu "svaka joj je na mjestu". Tečno izražavanje, vrlo zreli stavovi, realan pogled na svijet bez šarenih naočala na očima. Beskrajno radoznala i spremna saslušati savjete starijih. Kaže da mnogo čita i da voli sadržajne razgovore sa odraslima.Vidi se da živi svoj studentski život vrlo aktivno, ne zapuštajući ni jedan važan segment mladosti. Shvaćam da ima sreće živjeti u zdravoj okolini, sa roditeljima koji je vole i uvažavaju i prijateljima koji je poštuju.
Razgovarale smo i o budućim planovima, što poslije uspješno završenog studija. Najednom sam se zaledila vidjevši njen izraz lica i čuvši njen zabrinuti glas. Kazala mi je da je u njoj paničan strah od besposlenosti, sumnja da će se ikad zaposliti s obzirom na situaciju u državi i odnos prema mladima.
Pitala me kako je moguće da odrasli ljudi ne znaju rješavati probleme , da nemaju ideje i da ne rade svoj posao kako treba, a da se ona od malih nogu naučila na rad, red i disciplinu? Pa kako tamo neki "aljkavi" ljudi mogu staviti njen rad i trud pod noge, krojiti njezinu sudbinu, a toliko se trudila radi sebe, svojih roditelja i za društvo da mu bude dostojan član.
Već davno sam i sama uvidjela da se rad i trud u našem društvu marginaliziraju, ali kada sam doslovno čula vapaj drage mi mlade prijateljice, osjetila sam neopisivi bijes. Pa kakve ih ovo brige more?
Kazala sam joj da se ništa ne brine jer od kada je "svijeta i vijeka" da se rad i trud uvijek cijene i da sve dođe na svoje, nekom malo prije, nekome malo poslije, ta će i ona sigurno naći svoje mjesto pod suncem kao i sve generacije mladih do sada. Vidjela sam po njenom izrazu lica da sam bila uvjerljiva i da sam je trenutno smirila.
Ali, bijes se u meni nije stišavao. Pa stvarno, ima li netko tko bi pogledao na ova mlada i pametna stvorenja, poveo brigu o njima i njihovim sudbinama, nagradio njihov veliki trud i rad, pokupio sve suze sa poda koje su se isplakale radi nepoloženih ispita, nadoknadio sve neprospavane noći? Pitam se da li ćemo propustiti i zadnje vlakove koji bi ih povezli u perspektivniji život ili ćemo i dalje samo pričati bacajući im pijesak u oči? Ima li netko tko je odgovoran za ovakvo stanje u koje su se našli svi mladi ljudi? Ima li im tko želju pomoći da napokon vide svjetlo na kraju tunela?
Hm, političari, na njih smo već i navikli, ali gdje su novinari koji bi mogli svojim pisanjem potaknuli njihov problem na rješavanje?
Al ne, oni imaju važnijeg posla, pisati o nasilju, kriminalu, tučnjavi među mladim ljudima i potencirati njihovo devijantno ponašanje te senzacionalističkim naslovima glorificirati nasilje.
Možda će se netko od novinara zapitati što oni imaju s tim. Imaju i te kako. Vrijeme je da odgovorno započnu pisati o položaju akademski obrazovanih mladih ljudi i problemima koji ih muče. Oni bi mogli potaknuli političare kao i sve druge odgovorne skupine u društvu na rješavanje njihovih problema.
Savjetujem političarima i novinarima da se osvrnu oko sebe i da vide koliko se kvalitetne i dobre djece gubi u sivilu svakodnevnice.
Bilo bi dobro kada bi napokon shvatili da su vrijedna i perspektivna djeca naša jedina budućnost.
Post je objavljen 17.12.2012. u 11:41 sati.