Zdrobio sam prste isprepletene u molitvi,
skršio laktove na oltaru upita,
raskrvario koljena tražeći odgovore,
a odgovori ne stižu, iako su tu, pred nosom,
vidljivi svim smrtnicima pa tako i meni.
Mrak je oko žrtvenika,
slomljene ruke plaču,
krvava koljena traže jasnoću,
Sigurnost i ljubav.
kako je malo potrebno nama koji tražimo,
…tražimo, a ne nalazimo,
a malo tražimo…sigurnost i ljubav.
Krvavo suze teku u potoku neshvatljivosti i neznanja,
a vjerujemo i želimo znati.
Ne, ne možemo…umišljamo sebi da smo važni, viši od drugih,
drugačiji od inih,
ipak smo samo ljudi,
željni saznanja na viša pitanja.
Sigurnost i ljubav,
opet,
ali ne idu zajedno,
ili jedno ili drugo, skupa ne može,
kao vatra i led.
Moje pjesme su i moja duša,
kao i Vaše tuge samo Vama znane,
patnja i bol, ljepota je apstraktna, a ljubavi nema
ili ima no ne vidi se u sljepilu drugih,
stvarnih i jednostavnih.
Jednostavno je jednostavno,
bez boli,
i tuge, sjete i tame.
Hladne noći, topla peć i otvoreni plamen za nama plaču.
Gdje su nestali ljudi i ono vrijedno,
zašto odgovore ne mogu naći,
a mislim…tu su na dohvat ruke.
Sve je jednostavno, ali ne...nije i ne može biti,
jer nema pjesme bez tuge,
i nema srodnih sretnih duša,
jer takve bi uništili anđele u nama,
zgnječili bi se ljubavlju.
Bez boli nema ni pjesme sretne,
a kamoli tužne.
Navucimo maske zadovoljstva,
i prikaza drugim ljudima, stvarnim,
koji ne misle iz središta srca,
već hodaju ubrzano ka cilju samouništenja,
koje ionako nije važno,
jer njihove godine se ne broje i vrijeme ne leti kroz prolaznost bijesa.
Oni su tu, i zamjenjuju ih novi isti, štancano-šablonski ljudi,
blago njima jer ne vide zvijezde,
i ne gledaju u svemir,
…stvarni i jednostavni,
a tako sretniji od mene.
Post je objavljen 16.12.2012. u 13:52 sati.