Marketing
Kupido sa zatupljenom strijelom
LJUBAV IZ
SLABOSTI
Na nedavnoj promociji romana „Stjecaj okolnosti“ i ja sam rekao nekoliko riječi. Ono što je bloger Pero u šaci napisao u jednom komentaru („Jedna od glavnih tema 'Stjecaja okolnosti' je kako male banalne slučajnosti mijenjaju krupne ishode, a druga je, specifičnije, kako je izbor partnera daleko više stjecaj okolnosti nego stvarno izbor u pravom smislu riječi'') potaklo me da pokušam dokučiti što je u tom romanu izneseno IZMEĐU REDAKA. Protagonist romana se sumanuto zaljubi, a pitanje je od početka do kraja teksta što ga je nagnalo da tako izgubi glavu. Prepričavam se po sjećanju, što mi daje priliku i da se malo dotjeram:
Pogledajmo nekoliko primjera. Zamislimo mladu, zdravu, slobodnu, atraktivnu djevojku koja vozi skupocjeni automobil, neka bude kabriolet, ljeto je, krov je spušten i njena kosi vijori…. Jureći prolazi pored mnogih muškaraca i velika većina onih koji je vide pomisle: „Auuu!“ Nitko od njih nema izgleda da bi se ona zaljubila u ikoga od njih čak i da je pokušaju zaustaviti bacivši joj se pod kotače. Nakon toga zamislimo istu tu djevojku u istom tom autu kako joj je pukla guma u noći usred Gorkog kotara u nekoj mračnoj šumi, a vani je prolom oblaka. I onda pored nje zaustavi svoj auto neki sasvim prosječan muški lik, izađe na pljusak i popravi joj gumu, pa kako se po takvoj olujini zapravo ne može ni voziti pokaže joj u blizini neku lokalnu krčmetinu u kojoj je zagušljivo, ali toplo i skučeno, ali suho i poslužuju fantastičan gulaš. Tek tada ona otkrije da je još izlazeći iz kuće zaboravila novčanik… Ako je momak iole pristojan i sasvim prosječno elokventan, izgledi da se ona zaljubi u njega su ogromni.
Zamislimo drugi primjer ili se prisjetimo nebrojeno situacija koja znamo koje u raznim varijacijama slijede isti obrazac. Pristala ženska samo na trenutak skoči iz kuće u trgovinu na drugoj strani ulice, izađe u komotnim krpama u kojima se najugodnije osjeća po kući, onako u šlapama, kosa joj je masna i visi ulijepljena, na licu joj nema ni zrnce kozmetike, još joj i neki prišt iskočio na čelu, recimo da očekuje da joj krenu „oni dani“ pa se osjeća sva nikakva, a u dućanu naleti na nekog nepoznatog, sasvim pristalog muškarca koji se zgrane i izjavi joj da je ona najljepša žena koju je ikada vidio. Ukoliko to izvede tako da mu ona povjeruje, njegov kompliment joj može djelovati kao vatromet koji donosi boje u tmuran dan. Isti taj muškarac može je obasipati komplimentima bez ikakva učinka ako joj priđe na nekom prijemu gdje je došla u svom najreprezentativnijem glamuroznom izdanju i svi joj laskaju i udvaraju. Sto i prvi kompliment nema nikakvu težinu nakon sto prethodnih kako god maštovit i koliko god originalan bio.
Ono što kazuju ovi hipotetski primjeri i eksperimentalno je dokazano. Žao mi je što se više ne sjećam podrobnijih pojedinosti o eksperimentu koji je izveden prije četrdesetak godina, gdje, kada i tko ga je izveo. Bilo je to na nekom američkom sveučilištu. Pozvali su studente da se prijave za psihološki eksperiment, možda su tražili dobrovoljce ili im obećali po pet dolara ako učestvuju, nije važno. Eksperiment je zapravo počinjao već u čekaonici. Među one koji su čekali ubačen je i instruirani glumac sa zadatkom da ih odgovarajuće kondicionira, pripremi za daljnju fazu. U jednim slučajevima glumac je uveseljavao prisutne, pričao viceve, izvodio vragolije, podizao atmosferu, uskoro su svi bili odlično raspoloženi. U drugim grupama glumac je inicirao negativna raspoloženja, unosio strepnju, sjedio u uglu i drhturio, dao na znanje da je već učestvovao u takvom eksperimentu, ali nije htio odati što mu se dogodilo, glumačkim trikovima unosio nesigurnost i širio zebnju… Uskoro su svi bili nespokojni i zabrinuti u što su se upustili i premišljali da odustanu. Kad je grupa koja je čekala bila dovedena u odgovarajuće raspoloženje kroz prostoriju je samo prošla neka ženska njihovih godina, ni ružna ni posebno lijepa, sasvim prosječna. Eksperiment se sastojao u tome da je kasnije od svih učesnika zatraženo da ocijene izgled te ženske. Mnogi od onih koji su bili dobro raspoloženi nisu je ni primijetili! Oni koji su je primijetili uglavnom su ocijenili njezin izgled kao „ništa naročito“. Nasuprot njima, svi oni koji su dovedeni u lose raspoloženje su je uočili, svi su je ocijenili kao vrlo privlačnu, a neki su čak ustvrdili da je to bila jedna od najljepših žena koju su ikada vidjeli.
Što nam sve to govori o ljubavi? Što smo u lošijoj životnoj fazi ili trenutnoj situaciji to smo skloniji zaljubljivanju. Što smo slabiji, to nam je ljubav više potrebna. Onaj kome su sve lađe potonule, kome nema svjetionika na vidiku, njemu je ljubav potrebna da mu cijeli svijet zakrili. Dakle, ono što se previđa ili o čemu se ne voli govoriti jest da je jedan od izvora ljubavi slabost, da je snaga žudnje za ljubavlju često prvenstveno pokazatelj lošeg stanja u kojemu se netko od nas zatekao.
Hugh Heffner, pokretač „Playboya“, cijeli je radni vijek proveo okružen s tisućama preatraktivnih žena koje su mu se nastojale umiliti po svaku cijenu. Vjerojatno se i on ponekad zaljubljivao, ali za njega je zaljubljivanje značilo sasvim nešto drugo i imalo sasvim drugu težinu, drugi značaj nego za milione onih koji su kupovali magazin koji je pokrenuo i vodio. Vjerojatno je kroz život mnoge ljude i volio: svoju majku, kćerku, prijatelje iz djetinjstva, čak i svog psa, ali teško da bi zbog neuslišane ljubavi mogao patiti kao mladi Werter ili se ubiti kao Romeo.
LJubav o kojoj se pjevaju pjesme nerazdvojiva je od spolnosti (šlagera o ljubavi prema kućnim ljubimcima u kojima nema spolnog elementa vrlo su rijetki) čak i kada se seks ni ne spominje. Koliko god ta nerazdvojivost prirodna i ona je često izvor slabosti. „Većina ljudi čini seks prisilno“, podučava Aba Aziz Makaja, „zato što ih tjera nagon“. Snaga nagona je prisila koja mnoge onemogućuje da budu istinski slobodni, ljubav bazirana na zadovoljavanju nagona svojevrsna je životna ucjena. Nasuprot tome, istinska ljubav mora biti slobodna i izraz snage. Onaj tko traži ljubav jer njemu (ili njoj) bilo što treba suprotnost je onima koji se upuštaju u ljubav jer imaju i mogu nešto dati. Nasuprot ljubavi kao posljedici slabosti imamo srećom i ljubav kao odraz snage osoba koje imaju povjerenja u vlastitu moć da nekog drugoga usreće.
Post je objavljen 14.12.2012. u 10:44 sati.