Na današnji dan prije sedam godina otvorio sam svoj prvi blog - „Čovjek-vadičep sreće ženu-ribu“ - koji i danas ispisujem i objavio prvi post. Danas se taj post ne ne može naći preko kalendara na blogu jer kalendar nije sposoban da prati toliko dugo vrijeme. Kroz tih sedam godina objavio sam više od tisuću i šest stotina postova, uglavnom originalnih radova, a brojač je zabilježio da je bilo više od sedam stotina tisuća posjeta. To znači da je posjeta bilo i više jer neki posjetitelji imaju blokiranu opciju ostavljanja „kukija“, pa ih brojač ne može registrirali. Brojač također pokazuje da ima posjetitelja koji su navratili nekoliko stotina puta. Usporedni blog - „Bablfotograf“ - može se pohvaliti otprilike sličnim brojkama. Od materijala objavljenih na blogovima moglo bi se sastaviti otprilike petnaestak knjiga. O kvaliteti da ne govorimo!
Kroz sedam blogerskih godina u nebrojeno prilika sam uočio da su stavovi koji su se pojavili na mojim blogovima nekoliko dana kasnije pojavili i u drugim medijima, komercijalnim novinama i na drugim portalima, od onoga da se može reći da su bili inspirirani pa do prenošenja cijelih rečenica i odlomaka copy-paste metodom (treba li i napomenuti?) uglavnom bez naznake izvornika.
Osim nekoliko uzgrednih spominjanja bilo je i dva-tri članka u novinama koji su upravo mojim blogovima posvetili veću pažnju, ali sve u svemu - u oficijelnoj javnosti se o blogovima ne govori. Oni koji formiraju naše javno mnijenje radije raspredaju o tome da je neka razglašena ljepotica pribavila novi komad garderobe. U sedam godina postojanja ovog bloga već je nekoliko generacija takvih „celebritya“ potonulo u zaborav. Ozbiljniji dio javnosti smatra značajnijom pojavu neke pjesničke zbirke koja se otisne u tri stotine primjeraka i rasprodaje narednih tri godine.
Neka! U slučaju blogova poslovica „Psi laju, a karavane prolaze“ mogla bi se formulirati kao „Psi šute, a karavane prolaze“.