Živimo u takvom vremenu u kojem se često čuje da se treba poštivati tuđa mišljenja.
Svatko ima pravo na svoje mišljenje i to stoji.
Ako netko i ima neka mišljenja koja bi mogla biti negativno usmjerena prema nekome, on ih smije imati tako dugo dok ne odluči ta mišljenja sprovesti u djela pa bi nekome mogao time naštetiti.
Moja sloboda (mišljenja i djelovanja) je tolika da kad njima zamahnem, ne udarim nikog oko sebe, odnosno nikome ne naštetim.
Nije ni rijetkost da se čuje da je ovo vrijeme vrijednosnog pluralizma.
To je očito stanje u koje smo došli društvenom evolucijom jer i sami znamo koliko je kroz povijest bilo nametanja mišljenja i vrijednosti.
Dapače, najgori zločini su učinjeni baš u vrijeme kad vrijednosnog pluralizma nije bilo. Dakle, ili si s nama ili si naš neprijatelj.
Oni koji su to govorili su imali najčešće dovoljnu moć da uklone one koji nisu bili istog mišljenja.
U neku ruku, mogli bismo reći da je to sve pozitivno. Imamo vrijednosni pluralizam i imamo pravo da mislimo što želimo tako dugo dok nikome s tim ne škodimo.
Ono u čemu je problem jest činjenica da se miješaju dva pojma.
To su mišljenje i istina.
Još u Platonovim dijalozima imamo lijepo razgraničenje između mišljenja i istine.
Doduše, tamo imamo i izraz mnijenje koji ima još malo i pogrdnije (subjektivno) značenje.
Svatko ima svoje mnijenje, ali to mnijenje ne mora odgovarati zbilji. Najčešće ni ne odgovara.
Mnijenje je naša projekcija zbilje u koju su uključena naša očekivanja i želje.
Istina je u potpunosti reflektirana zbilja u našem umu.
Makar se to nekome činilo opasnim za tvrditi: Istina je samo jedna.
Rečenica: "To je samo tvoja istina." je jednostavno logička pogreška.
Nema tvoje i moje istine. Postoje samo različite strane (to jest mi koji gledamo na istinu) istine.
Opet, to nije sama istina nego su to samo mnijenja, to jest projekcije.
"Istina mora biti sa svake strane ista." - Seneca
Do istine se dolazi čistim razumom. To je nešto što bi današnja npr. znanstvena zajednica prihvatila, ali čak ni oni ne shvaćaju što se s tom rečenicom zapravo želi reći. Um, prije nego dođe do istine, treba biti rasčišćen od svojih projekcija. Um mora biti pročišćen od svojih želja i očekivanja. Opet, isti gore spomenuti bi mogli pitati za metodu. Metode jednostavno nema. Um se koristi tako da se razmišlja/promišlja o određenim stvarima. Nakon dubljeg razmišljanja (što rijetko danas netko čini jer im se čini besmisleno razbijati glavu oko gluposti - kako se to obično naziva) dolazi do nečega što bi mogli nazvati dekonstrukcijom koncepata. Koncepata koji su nam usađeni tokom našeg života - koliko od drugih, toliko od nas samih putem naših želja i očekivanja.
Razum je taj koji nas dovede do istine jer je ona u neku ruku i bjelodana samo što smo mi zasjenili svoju umnu percepciju raznim teorijama, željama, očekivanjima pa na kraju i projekcijama koje bi tim teorijama i ostalom navedenom odgovarale.
Većina ljudi danas su vjernici. Ne mogu do ničega doći razumom nego se samo prepuštaju.
Jedni sjede i zajedno mole, a drugi su u svojim laboratorijima i bave se dokazivanjem putem znanstvene metode.
Prvi ne trebaju posebnu pažnju. Ni drugi ju ne trebaju, ali drugi su opasniji jer bi oni nešto tvrdili i dokazivali.
Lijepo je to što su oni zaslužni za otkrivanje gravitacije i određivanje točnog iznosa te sile.
Ipak, koja je svrha gravitacije? Na tom pitanju padaju.
Jedni govore da je iza velikog praska (najplauzbilnije teorije danas o nastanku svemira) B/bog, a drugi govore da je to čista slučajnost. Jedni su od samog društva kategorizirani kao vjernici, ali drugi su ti koji stoje navodno na strani razuma.
Čisto je jasno da ni jedno ni drugo ne može biti dokazano. Kako ćete do dokazati? Kojim pokusom?
Možda jedino tako da napravite vremenski stroj pa da u svakom slijedećem trenutku Zemljine budućnosti provjerite da li se B/bog ili kakva god sila pojavila koja bi otkrila da je zapravo prisutna. Ili takve sile uopće ne bi bilo pa bi možda zaključili da je sve ipak posljedica slučajnosti? Kako god bilo, to je nedokazivo.
Poanta je: I jedni i drugi, svećeničke halje i bijele kute, su vjernici i njihove tvrdnje nisu nikako "znanstvene" ili "razumske". Njihove tvrdnje su bazirane na vjeri.
Nakon svega izrečenog, slobodno mogu reći:
Mene ne zanima vjera. Mene zanima istina.
Post je objavljen 12.12.2012. u 10:39 sati.