Napisala sam ti jednom...
"....Znaš..zavođenje sebe nije lak put, ali kada se jednom zavedeš i padneš pred sobom poput žene ispunjene najvećom žudnjom, znat ćeš da je traženju kraj
I bit će to svečani trenutak, slavljenički, pobjedonosni
I blistat ćeš i biti gladna noćnih šetnji sa svojom dušom
I trčat ćeš joj u susret raširenih ruku
I grliti ju neprestano...
Znaš...radost tada počne pljuštati poput ljetnog pljuska uz grmljavinu ljepote i strasti prema životu
I ne želiš da taj pljusak stane
I skačeš od miline, uzbuđenja, bljeska slobode i boja koje se nenadano pojave ali ne odlaze...ne više..
I to više nije trenutak..to je stanje beskrajne prožetosti životom"
......
Kada sam sinoć prolazeći prstima kroz svilenkasto meku kosu tvoje četverogodišnjakinje, prolazila prstima kroz našu dugogodišnju povijest prijateljstva, osjetila sam tu prožetost u ispreplitanju života. Vidjeh ju u zagrljajima naših kćeri kojima ne treba samozavođenje. One znaju koliko je divno pustiti se životu , zgrabiti trenutak, uhvatiti radost u svaku, pa i najtanju vlas kose. Postoji trenutak koji samo vjeđe pamte, onaj od kristalića sna , trenutak koji izgubimo na skliskoj granici između djetinjstva i odrastanja. Pa padnemo poput djeteta koje se našlo na prozirnoj ledenoj površini i polako se podiže uz dosta boli.
U satima gdje smo uz čašu vina i smijeh naše djece ispijajući uspomene iz jako mladih dana, pomalo izblijedjele poput starih pisama, nadopunjujući se u sjećanjima, slagale mozaik naših života, nisu mi više bile važne sve te riječi, one su samo doživljaj našeg kaleidoskopa kojim promatramo svijet, nisu mi bile važne niti sve te teorije o ljubavi, čežnji, lomovima i svemu onome što nam život poklanja a mi često puta vrištimo jer ga smatramo prokletstvom, važna mi je bila iskra u očima djece, zagrljaji i ona mirna tišina.
...
Gledam te kako prolaziš lomove koje sam prošla ne tako davno. I kako želiš..čezneš..nadaš se...Još uvijek...
I željela bih ti reći neke riječi koje spašavaju, spasiti te od onoga od čega se jedino samom sobom možeš spasiti
Riječi su tako potrošna roba a ja ne želim biti njihov diler u zamjenu za malo nade.
Mogu i želim biti promatrač jednog ponovno nađenog samozaljubljivanja
Mogu samo gledati tu prožetost životom u trenucima kada ga ti sama ne vidiš.
Jer kada jednoga jutra u trenutku koji je još uvijek zaklonjen srebrnastom bjelinom pokrivenom vjeđama , zaštićen trepavicama koje sanjaju tebe, pronađeš svoj najljepši odraz, spoznat ćeš blještavilo života, strast kojoj trčiš u zagrljaj, divlje i mahnito, odlučno i nježno istovremeno.
I onda ćeš uhvatiti svoj najbolji korak i ugledati neki novi smijeh dosada još nepoznat.
I više ništa neće biti toliko važno, riječi će postati prah, duša će sjajiti neviđenim sjajem.
Jer od svih nožnih prstiju pa do svake vlasi kose ispunit će te predivna..
Prožetost životom...
Post je objavljen 11.12.2012. u 23:25 sati.