Sjedim u Imbecilnom slonu, pijem ko smuk i kao u dobra stara vremena šaljem podjebljive sms-ove ljudima koji su već odavno obrisali moj broj. Poruke sa nepoznatog broja ih u najmanju ruku zbunjuju, ali to je sasvim druga priča.
Za susjedni stol prilazi djevojče (16) i tugaljivim glasom izlaže svoj problem.
Ona bi se, naime, školovala ali avaj nema love. Možete li pomoći?
Djevojka u godinama (čija će utroba zanavijek ostati prazna (neki mračan osjećaj sveznajućeg pripovjedača)), leđima mi okrenuta, u krasnom bijelom sweateru idealnom za mondene skijaške destinacije, što me sjedajući podsjetila na lektoricu stanovitog bradatog gmaza, posegne za torbicom i uručuje joj novac.
Djevojče zahvaljuje te osokoljena uspjehom prilazi mom stolu.
Sve sam čuo, velim, ali nakon svih ovih godina kojekakvog obrazovanja mogu samo reći – uzaludno je. Radije odi raditi nešto drugo…
Ona se smiješka, nije sigurna mislim li ozbiljno ili tjeram neslanu šalu.
Ozbiljno ti velim, pođi raditi nešto drugo. Ne isplati se, potvrđujem svoju presudu.
Način na koji se suočava sa odbijanjem (demonstrativno okretanje nadurenog djeteta) otkriva mi da je ipak riječ o najobičnijoj žicarošici.
Dolazi Slavko. Pijemo.
A onda se selimo u drugi birc.
Na Zrinjevcu žena sa djetetom u kolicima.
Molim vas pomozite, za dijete…
Vraćam se tri koraka i darujem 20kn.
Ipak, ne mogu se suzdržati.
Nije za dijete, konspirativno šapnem, to je za Novynette.
Nabrijani vozimo se tramvajem u nadi da ćemo sresti kontrolu i sastaviti ih sa zemljom.
Dosežemo Pijanu svinju.
Tu je Harry. Harry je također već pijan. Pjeva ustaške pjesme.
Ejjjjjj, što je Harry toga više nemaaaaaaaa, ej što je Harry toga više nema, opsa-sa, evo ti ga na, uzvraćam i primam se za karinu.
Harryju se to sviđa. Pijano se smije.
Naručujem piće.
Pijemo.
Slavko naručuje piće.
Pijemo.
Stiže i Rade Glib.
Naručuje.
Pijemo.
I pit ćemo. Jučer, danas, sutra.
Što nam drugo preostaje? Osim da C-4 ostavljamo po gradu.
Post je objavljen 10.12.2012. u 22:57 sati.