O Bože! (Za mene sasvim neprikladna poštapalica, ali izrečena je spontano.) Ponekad me posred lica zapljusne istina, kao hladan tuš i ne mogu da se ne nasmijem sama sebi koliko sam smiješna. Pravi sam umjetnik u stvaranju zabluda u svojoj glavi. Zabluda o tome koliko ti je stalo. A negdje duboko znam da nije. I kad budem ovako ohlađena u najhladniji mogući zimski dan, vrijeme je da se trgnem, iskopam iz sebe tu svijest i konačno prigrlim stvarnost onakvu kakva doista jest: Mi smo prošlost! Ne, nije postojalo Mi, postojali smo Ti i Ja negdje na dohvat ruke jedno drugome, ali i to je prošlost. I nevažno je je li svršena prije dvanaest ili tri godine, prije pet minuta ili sad. Ipak više ne postoji. Moram se suočiti s tim da ovo što je ostalo u mojim grudima nema značenje. Ne Tebi, a ne bi trebalo imati ni Meni.
Nadam se da je ovo još jedan početak još jednog Zbogom. Možda pravi, možda sasvim stvaran i opipljiv. Svakako bi mi trebao, zagrljaj tog novog Početka, dodir njegova poljupca na usnama koje su čekale, a kog drugog nego tebe...
Post je objavljen 10.12.2012. u 13:53 sati.