Marketing
Moj div
Duboko u meni,
moje sklonište,
moje udivljenje,
moja gusta crnogorica s tek desetak iglica
u svakom čuperku,
jedno je stablo pustilo korijenje.
Nemijenjajuć boje,
kao onaj nezaboravljeni osjećaj
neopterećujuće pripadnosti
visok dvadesetak metara,
obujma taman za pošteni
zagrljaj.
Štitio me od snježnih mećava,
zlokobnih fijuka vjetrova,
ljeti blagoslivljao hladom,
ljekovit i na sam pogled,
nešto kao
milovanje
očima.
Uspravan,
nepokolebljiv u svojim zamislima,
baš kakav bi čovjek trebao biti.
Sa snažnom žilom srčikom
kojom borovi duboko prodiru
u zemlju
uvijek gladno žeđuć njene mudrosti.
Baš tako je nekako i mene
korom svojom mirisnom,
smolastom,
napajao
praiskonskim mudrostima
balansiranjem razlika
neba i zemlje,
vode i vjetra,
pričajući o sve četiri i nešto više
strana svijeta,
a naoko ne mičući se s mjesta.
Naslanjala bih se leđima
na njegovu nenametljivu,
tihu
snagu.
I tako boravila negdje drugdje,
bar na tren.
Tako je upoznao sva moja
i ova i ona
raspoloženja.
Tako smo se zavoljeli.
Korijenjem.
Ljudi koji ne vole stabla,
koji ih proglašavaju
elementarnim nepogodama,
koji misle da ih imaju pravo
eutanizirati,
kakvi su to ljudi.
I što će se dogoditi kad ga jednom
ne bude.
Kad ga sasjeku,
a imamo jednako godina,
koje će točno moje mjesto ostati zjapiti
prazno.
Ko žedna usta.
Koja će moja iluzija točno
zaspati i nikada se više
ne probuditi.
Što će sve morati umrijeti.
Je li i to ceh odrastanja.
I hoću li se od toga osjećati
neovisnije,
bolje.
Ili je to dio nekog višeg plana
o sjemenkama.
Post je objavljen 09.12.2012. u 00:54 sati.