Marketing
munjevito povlačenje u mišju rupu
Uskoro, za koji dan, biti će sedam godina kako sam započeo ispisivati ovaj blog. Više od tisuću i šest stotina priloga… U mnogo slučajeva neki od tih tekstova pokazali su se proročanski, u mnogo slučajeva su u roku od dva-tri dana do desetak dana inspirirali pojavljivanje tekstova u „oficijelnim“ medijima od kojih su neki rabili i „copy/paste metodu“ odavanja priznanja svom izvorniku (iako ga nisu ni spomenuli), ali rijetko kada je ono što sam nagovijestio uslijedilo tako brzo kao nakon prethodnog posta.
Ni dva dana nakon što sam objavio post protiv televizijske pretplate i komercijalizacije televizijskog vremena, sve su novine na naslovnim stranicama iznijele prijedlog koji kao da je prepisan s mog bloga. I meni se u prvi mah učinilo da je Država smislila još jedan način kako nas žmikati i došlo mi je zavapiti: „Stanite! Samo sam se šalio!“ Međutim, niti sam se ja samo šalio, niti je taj prijedlog uobičajeno financijsko iznenađenje s kakvima nas Država voli zaskočiti. Naime, prijedlog je bio iznenađujuće suvisao, utemeljen i svrsishodan. Kao prijedlog je bio na pravom tragu i utoliko je obećavao da će se finalizirati u nečemu korisnome.
Da je postojeći način financiranja javne televizije šupljikav kao sito svakome je jasno. Odavno smo se odmaknuli od prilika kada je u cijeloj republici bilo stotinjak televizijskih prijemnika, a mnoga domaćinstva nisu imala ni radio. Princip koji je ustanovljen kada su se televizijski prijemnici brojali u tisućama izvrće se u svoju suprotnost kada je raznovrsnih prijemnika u zemlji više no što je stanovnika. Sistem naplate postao je svrha sam sebi, skuplja pita od tepsije, a cilj svega - sam program - luta tražeći svoj smisao i posrće opterećen raznoraznim balastima. I nisu u pitanju samo radio i televizija nego javni mediji kao takvi. Katastrofa „Vjesnika“ nije razrješenje situacije nego samo pokazatelj da je situacija katastrofalna. Privatni mediji su dobrodošla alternativa i nadopuna, ali nisu ni alternativa kad ne postoji ono čemu bi „alternativirali“.
Ključno je pitanje kako da javni mediji djeluju u općem interesu. Nikada se to neće postići dok njima upravljaju odbori od desetak ljudi okupljenih u čvorištu stranačkih silnica, a čelni ljudi produkcije moraju imati politički blagoslov. Javnim medijima trebaju upravljati skupštine od stotinjak kvalificiranih ljudi izabranih po transparentnim principima, a u njima bi trebali raditi prvenstveno najbolji novinari.
Naravno, koliko para toliko muzike. Tko daje pare određuje i tko će i koju muziku svirati. Tko svira uvjetuje kakva će se glazba oriti. Pitanje financiranja utoliko je ključno pitanje pokretanja s mrtve točke.
I kad se napokon pojavio suvisao prijedlog, javnost se uzburkala (ali ga nije odbacila!), a političari su se prepali i navrat-nanos pronašli žrtvenog jarca. Jarac je oderan, problem gurnut pod tepih u bezumnoj nadi da će se time riješiti, ali pod tepihom se može samo usmrdjeti i zagaditi sam tepih u tolikoj mjeri da će se naposljetku i sam tepih morati baciti.
______________________________________________
Nekoliko sati kasnije, nadopuna:
Ništa čudno, današnje novine donose niz mišljenja društvenih autoriteta i stručnjaka koji uglavnom pokazuju da su malo ili ništa razumjeli. Ignoranti se utrkuju pokapajući onoga tko je bar imao nekakvu zamisao i pokušao pokrenuti stvari u dobrom pravcu. Meni je zanimljivo da je „Jutarnji list“ i ovom prilikom bez pitanja preuzeo fotografiju od Bablfotografa.
Post je objavljen 08.12.2012. u 12:44 sati.