Kako smo rekli u prosloj emisiji, povjest banda zapocima 1969 godine, kad klavijaturista Patric Moraz, zajedno sa basistom, Jan Ristorijem, oformljava jednu od najznacajnijih grupa u povjesti ranog progresivnog rocka.
Tog ljeta, naime, dvojac seli iz Svicarske u Englesku.
Tamo pronalaze bubnjara, Bryson Grahama i pjevaca/kompozitora David Kubineca.
Prvobitni naziv novooformljene grupe je bio Integral Aim, da bi uskoro promjenili ime u Mainhorse Airline.
Po samom osnutku su skrenili paznju na sebe, svirajuci muziku, poznatu na Otoku, ali na nacin koji do tada jos nije bija vidjen.
To im je dakako donjelo instant angazmane, te su u tom ranom razdoblju bili predgrupa najvecim zvjezdama na Otoku, grupi Free, Canned Heat i Humble Pie.
Nazalost, i pored toga, bez srama mozemo reci, David Kubinec's Mainhorse Airline je bio veliki sastav, koji jednostavno nije imao srecu pronaci put do sirokih masa iz jednostavnog razloga, jer je bio ispred svog vremena odnosno, publika nije bila spremna za njih!
Sastav je snimio deset tema koje su svjetlo dana ugledale tek nakon 40 godina.
Razlog je bija u srcanom udaru Davida Kubineca, te neminovan raspad grupe.
Ne sjedeci skrstenih ruku, te 1971 godine, Patric Moraz se vraca u Englesku i oformljava novi sastav koji je nasljedio legislativu prethodnika te mu i daje ime Mainhorse.
Mainhorse odmah zauzima svoje mjesto na progresivnoj sceni, te i pored poredjenja na ustrb prve inkarnace, dobiva hvalospjeve i dobre kritike.
Jer, ne zaboravimo, Mainhorse, i sa ove vremenske distance gledano, predstavlja jedan od temelja razvoja ranog progresivnog undergrounda, dajuci svima u okruzenju onu neophodnu infomaciju o smjeru.
Drugim rijecima, Mainhorse uz svoju prethodnu inkarnaciju, defacto predstavlja kariku koja je nedostajala da bi se shvatila evolucija progresivnog undergrounda tog doba.
Nedugo nakon oformljavanja, grupa ulazi u studio te snima istoimeni album. Dakako, kako se i pretpostavljalo, muzika na albumu je nastavak Davidovog Mainhorsea uz dakako, dodatak izrazenije agresivne gitare.
No to nije sve.
Na albumu se osjeca naglasenije prisustvo klasicnih zicanih istrumenata koje daju ugodjaj ranog simfo-rocka.
U drugu ruku, na albumu su se nasle dvije teme koje ce kasnije osvanuti na David Kubinecovom albumu “Geneva Tapes”.
Te dvije teme, “Passing Years” i “Pale Sky” vjerno pokazuju razliku dvaju inakranacija, jer svaka verzija obaju tema nosi onaj svoj specificni pecat.
I dobro je da su bas te dvije teme nasle svoja mjesta na oba albuma, jer jedna zorno pokazuje vokalnu stranu banda, a druga onu instrumentalnu, to jest, muzicku.
I dok “Passing Years” u Davidovoj izvedbi mami suze na oci svojim koloritom i erupcijom emocija i topline, na “Mainhorse” albumu, ta ista tema na jedan hladni nacin pokusava doprijeti do slusaoca.
Dakako, svaka ima svoj adut, ali u ovom slucaju, prevaga je na Davidovoj strani.
Za razliku od toga, tema “Pale Sky” donosi potpuno obrnuti odnos snaga.
Dok se na prethodniku ova verzija valja svojim, skoro pa jamovskim tokom, dobra, ali jos uvjek u okviru albuma, odnosno tema koje su na njemu, dotle verzija na “Mainhorseu” ima sasvim drugaciju strukturu.
Pored agresivnijeg pristupa, u centralnom djelu teme, improzivacija ide toliko daleko da u njoj nalazimo cak i rani King Crimson i Soft Machine.
Ovo dakako treba shvatiti u vidu asocijacije, a ne kao interakcije ili medjusobnog uticaja.
Nadalje, tema na ovom albumu isto tako odskace od koncepta albuma.
Doduse, u tome nije jedina, ali o tome poslije.
Idemo ispocetka sa albumom.
Album otvara tema “Introduction”, komad teske progresive protkan Hammond orguljama i freneticnom gitarom. Ako se pitate sa cime usporediti ovu temu, odgovor je jednstavan.
Znate li za Atomic Rooster, The Nice ili rane Deep Purple, onda zagonetke nema.
Sljedi tema “Passing Years”, koju smo spomenili ranije radi toga sta se nalazi na oba albuma, te odmah iza nje ponovo jedan preteski komad progresive kojeg su nazvali “Such a beautiful day”.
Tema ne oskace od samog albuma, ali je i te kako debelo posebna.
“Pale Sky" sam isto tako spomenija ranije u istom kontekstu kao i “Passing Years”.
Jedino sta bi jos dodao, pored neminovne poredbe sa verzijom na David Kubinecovom Mainhorseu, je jos atmosfera, te prekrasna sola na gitari.
Dakako, nepravedno bi bilo ne spomenuti i violinu, koja svojim tkanjem kreira taj bluesy background.
Za mene, vrhunac albuma!
“Basia”, nastavlja album.
Zarazne melodije, sa snaznom podrskom u orguljama, sa ponovo, freneticnim solazama na gitari i preljepom piano solu Moraza.
I onda dolazi nesto naljepse na albumu, prekrasna “More Tea Vicar”.
Odsvirana na klavir cembalu, instrumentu srednjevjekovnih Europskih dvorova.
Tema je zarazna ka gripa. S tom razlikom, sta se gripa ipak ljeci, a od ove nema ljeka.
Samim izborom istrumenata Moraz i ekipa kazuju odakle su i koji su im korijeni.
Ponavljam, neponovljiva ljepota melodije.
Da je boga i pravde, zavrsila bi u drustvu “evergreena”, vjecnih melodija.
Ali eto, radi se o “cetiri divljaka koji nesto prtljaju sa instrumentima!”
Album zatvara “God”.
Ponovo se namece asocijacija sa prethodnikom, kojeg zatvara epska ”God Can Fix Anything”.
No i tu se grupe razilaze.
O tom razilazenju ovom prilikom bas i nebi, jer po meni, ova tema tocno pokazuje taj korak naprijed kojeg je Moraz napravio sa ovom inkarnacijom grupe, ali isto tako, taj korak naprijed koji ga je etablirao kao maga klavijatura.
I to je to, dovoljno smo govorili o albumu pa je red da ga poslusamo.
Ugodno se naslonite, opustite i natocite si stagod lipoga u casu.
Krece Mainhorse i njihov istoimeni album.
U nastavku emisije cemo se pozabaviti nastavkom karijere tvorca grupe Patric Moraza, te poslusati jos par tema.
Nastavljamo sa pricom.
Kako album nije na sebe skrenija paznju koja bi pokrenila grupu sa mrtve tocke, Mainhorse se raspada i svatko krece na svoju stranu.
Nije mi poznato kako su se snasli clanovi grupe, osim bubnjara Bryson Grahama, koji se pridruzuje grupi Spooky Tooth i dakako Patric Moraza.
Po raspadu grupe, Patric Moraz ostaje u Engleskoj te zajedno sa bivsim clanovima The Nice, Lee Jacksonom i Brian Davisonom oformljava grupu kratkog daha, Refugee.
O ovoj grupi malo znam, nisam je slusao.
Iako su im kritke albuma izrazito negativne, kad gledam opus, bar po konstrukciji kompozicija i strukturi albuma, nebi se zakleo da mi se nebi svidilo.
Mozda je to jos jedna od stotina ignoriranih grupa?
Tko zna?
Cim uhvatim priliku, poslusat cu ih i mozda cak i emisiju o njima napravit.
Ajmo dalje sa Patric Morazom.
Iskacuci sa tonuceg broda nazvanog Refugee, Patric Moraz napokon dolazi ondje gdje pripada. Iako je Rick Wakeman u grupi Yes vazio za nezamjenjivog, po njegovom napustanju grupe, Yes uzima Patric Moraza za klavijaturistu.
Bija je to vrhunac karijere i ujedno najveci izazov za mladog klavijaturistu.
Radi price, spomenimo i to, da je prvobitni izbor Yesovaca bija Vangelis, ali na kraju, ipak je odluka pala na Moraza.
Koliko uspjesno je nastupio u grupi Yes pokazuje i cinjenica, da je sama grupa pod njegovim uticajem u svoj izricaj unjela uticaj jazz fuzije, sta je bilo skoro nezamislivo za jednu tako veliku stadionsku grupu.
Bilo kako bilo, te 1974 godine, izlazi sedmi album progresivne gupe Yes, pod nazivom “Relayer”.
Dakako, po izasku albuma, grupa odlazi na turneju.
Po povratku sa uspjesne turneje, grupa se ponovo sprema u studio, zadovoljna zaokretom koji je Moraz donio u izricaj grupe, ali nazalost, advokati su bili jaci.
Zbog, meni nepoznatih, legalnih razloga, Patric Moraz je bija zamoljen da napusti grupu.
Steta!
Jer, uspija je ne samo zamjeniti nezamjenjivog vec i unaprijedit zvuk te velike grupe.
Prije nego nastavimo emisiju, poslusajmo temu “The Gates Of Delirium”, grupe Yes, na kojoj Moraz ima i te kako znacajnu ulogu u kreiranju zvucne slike.
Dakako, nakon napustanja grupe Yes, Moraz sa svim clanovima snima solo albume, bivajuci, ne vise stalni clan grupe, ali stalni muzicar na svim njihovim projektima.
Zvjezde su Morazu i dalje bile naklonjene.
Po napustanju grupe Yes, pridruzuje se jos jednoj veliko grupi, Moody Blues.
Sa njima ostaje vise od deset godina, te snima albume, “Octave”, “Long Distance Voyager”, koji dolazi na prvo misto Americke top liste, te album “The Other Side of Life”.
Na tim albumima Moraz ima par svojih kompozicija od kojih cemo jednu poslusati u odjavi emisije.
Nakon svih tih godina sa Moody Blues, dolazi cak do sudskog spora, jer mu je grupa zanjekala prava na tantjeme, iako se na svim albumima redvno pojavljivalo njegovo ime kao redovnog clana.
Spor je dobio, ali uz minimalnu odstetu.
Od devedestih, pa naovamo, Patric Moraz redovno izdaje solidne solo albume.
Ajmo jos malo ostati uz ovog osebujnog glazbenika.
Interesantan je jedan njegov projekt, ako se tako moze nazvati.
Naime, nakon stadiona i najvecih dvorana, sebi odabire put flat-rate muzicara na kucnim zabavama i partyima.
Kad govorimo o flat-rate, mislimo na naknadu od nekih $800!?
Kako bi dokazao i pokazao svu bjedu i jad danasnje muzicke indusrije, okrece se nastupima po kucama, privatnih zabavama, da ne recem vjencanjima, izvodeci na klaviru svoja djela.
Tim prilikama, broj gledalaca varia od 2, je dobro ste culi, dva, do stotinjak maximum.
Sta na ovo reci, doli to, da je vjerovatno dotadasnjom karijerom dovoljno priskrbija sebi i familji, pa moze ulaziti u te projekte, koji sa sobom nose sigurne gubitke.
Dakako, tokom ovog djela karijere, Moraz intezivno saradjuje sa najvecim muzicarima danasnjice.
Tako snima sa Chick Coreom, Bill Brufordom i John Mahavishnu McLaughlinom.
U Svicarskoj, tocnije u Genevi, osniva Patrick Moraz's Aquarius Studios, koji postaje magnet progresivnih sastava, ukljucujuci i svicarski progresivni sastav Flame Dream.
I za sam kraj price o Patric Morazu, podatak, onaj obiteljski, da danas zivi sa familjon na Floridi
Za kraj nesto kao prolog.
Na netu sam pronasao jedan veoma cudan, ali zacudjujuce tocan opis inakrnacije Mainhorsa, Moraza i albuma.
Pisac je rekao otprilike ovo:
“Ovo je album kojeg vjerni slusalac prepozna u trenutku. Isto tako, u tom istom trenutku prepozna zasto je album tako dobar i istovremeno neuspjesan.
Jer muzika na ovom albumu, je nesto izmedju dobrog viskija i jos boljeg vina, koji u kombinaciji, a nekonzumiran, prelazi u visoko kvalitetni bourbon”.
Te nastavlja dalje: “A sam Moraz, u svim inkarnacijama Mainhorsea je toliko superioran, da ga se slobodno moze porediti sa David Beckhamom u americkoj nogometnoj ligi”
Mislim da ovo vjerno prikazuje stanje grupe i samog albuma.
Iako se pak nebi slozio sa tolikom superiornoscu Moraza, u odnosu na ostale clanove.
Ipak su ti ljudi virtuozi na svojim instrumentima, i dakako, pridonjeli su albumu kao i Moraz.
I na samom kraju, ono neminovno.
“Geneva Tapes” versus “Mainhorse”.
I odma u sridu.
“Geneva Tapes” prsti od energije, puna je neke topline i mimo stava da progresivna muzika ne obozava kmencenje i cmizdrenje.
Neupitna virtuoznost, zaokruzena sirova muzicka slika, te neosporni talent Davida Kubineca, cine prvi album velikim.
Najveca greska koja bi se mogla napraviti u poredjenju dvaju albuma, je to sve skupa traziti na albumu “Mainhorse”, jer u tom razredu ovaj nema sta traziti, pogotovo zbog odsustva Davida Kubineca.
Naime, albumu “Mainhorse” fali ona toplina njegovog prisustva i boja zvuka koju je davao svojim glasom.
No i “Mainhorse” ima svoje adute. Najprije, u cinjenici da je grupa u izricaju napravila korak naprijed. Taj korak naprijed mozda nije toliko velik koliki bismo ocekivali, ali i taj korak je ocit na svakom pasazu i dakako u pristupu.
Mozda najveci korak naprid/nazad u pozitivnom smislu je muzicka vinjeta, istrumental “More Tea Vicar”, te highlight albuma “Pale Sky”.
I tu dolazimo do onog finalnog, pecat Mainhorse albumu, kojeg daje ta tema.
I sta vise reci, a ne ponoviti se.
Mainhorse pa i njegov prethodnik, je, ako ne nista, bez obzira na afinitete, dokument jednog vremena.
Dokument koji na direktan nacin kaze kako je bilo i sta je iz toga izaslo.
Gledajuci u tom kontekstu oba albuma, mozemo komodno reci, Mainhorse, u svim svojim inkarnacijama predstavlja nezaobilazno stivo svakog tko zeli poniknuti u tajne progresivne muzike.
Znam da je takvih danas malo, ali broj ne znaci nista u poredjenju sa velicinom koja stoji iza njega.
Eto!
Oprostit cemo se od Mainhorsea i Patric Morazom sa temom “The Other Side Of Life”, koja se nasla na istoimenom albumu grupe Moddy Blues, a u potpunosti je Patricovo djelo .
Cilu emisiju mozete slusati u utorak navecer u 7 i 10 uri, ako stavite lancu od radija na 95,6 MHz, a isto tako i preko majke svih mreza na ovi link doli:
