Kakva djeca samo smo bili i kakve su to
bile varke za koje smo smatrali da najgore
su u svemiru i da vrište naša imena u
posebnostima koje zapravo nisu postojale.
Niti ikada zaživjele, samo sanjali smo ih i
brojali dane koje uspjeli proći su, a da smo
se na tren uspjeli nasmiješiti. I sjetim se kako
naizgled težak bio je svijet i kako obmane
pritiskale su naša poimanja, a uvjerenja uvijek
ostajala ista, bez obzira na one bolje ili lošije.
2007. godina činila mi se tada najtežom i
najbolnijom, kada svijet je izgledao drukčije i
bio drukčijih boja i niti, koje činile su tadašnje
dijete izluđenim, zaluđenim, otuđenim.
Nisu prošli deseci godina otada, no kao da i jesu:
vrlo oštra i tanka je ta granica sjete i razuma koja
trenutno nalazi se pri vrhu mojih poimanja jer,
prosinac čini me začudnom i razmišljajućom,
no ne u obliku vremena koje traje i ne prestaje.
2012. godina. Što mogu reći, a da niti na tren ne
osvrnem se niti zamislim, da jedino mijena stalna
jest i da udišem zrak znajući da dobro bit će sve.
Kao što i kolega rekao je, ovo mjesto najbolje čuva
tragove i najvjernije sluša priče koje oblikuju čovjeka.
U mojoj Republici i dalje stvari dobre su,
no dobrosusjedski odnosi s Republikom
pokraj nisu kao nekad i zamrli su.
Šteta, možda baš šteta.
U potpisu od sada,
eMGe
Post je objavljen 07.12.2012. u 15:03 sati.