Pitao sam se malena,u danima tuge
Osjetiš li ikada moj odsutan pogled,od kada te nema
Taj isprazan izraz lica i neku tužnu maglu u mojim očima.
Osjetiš li ikada sjenu moje duše kako luta,svjetovima u potrazi za tobom
Osjetiš li te moje nemire samotne ,dok i tijelo ovo spava nemirno?
Jesi li svjesna mojeg lutanja,u potrazi za tobom
Znaš li da od kada te nema mrak je gutao moje glasove...
Jesi li probala tamo daleko,otresti sjeme zaborava sa duše svoje i
pustiti ju da se vrati na te livade naše ,da opet prolječe se vrati..
Daleko sam ti koliko i ti meni,ali u tijelu mojem tečeš ,osječam tu toplinu
taj topli i životni eliksir tebe ,onaj koji usreči srce moje
I mada si daleko i nedostižna uvijek češ biti tu u meni tu češ prebivati
u najljepšem diljelu mene onom vječnom …jer i kada ovo tijelo ode
u zemljane pute duša če te ponesti u vječnost i nikada nečeš otiči od mene
Bilo je dana kada sam ti htio reći nešto važno,koliko me tuga lomi od kada te nema
Htio sam te vratiti u sebe, skinuti taj tužni ,sivi oklop sa očiju
i prestati se pretvarati da je magla.prihvatiti da te nema
Jer odnijela si krv prvim koracima odmaka.otekla je kao duh iz mojeg tijela
a ja samo sam te htio ponovo voljeti…tako daleku, tako nedostižnu,ali opet moju
Primijetiš li da zapravo tražim obrise tvoje duše,tvojeg predivnog lica, u svemu što pogledam
Tražim ,lutam ,molim i tko zna možda mi uspije,jednom kada udahnem
zažmirim ,kad preplaviš me poput nektara života ,osjetiti tvoje srce
kako kuca uz moje ,te slatke udarce tvoga bila koje pričaju samo našu priču
Priču vječnosti ,tvojeg osmjeha ,našeg mjesta pod mjesecom tim, na livadi
u šetnji života našeg ....i tada možda u zagrljaju tvom sva tuga ode u zaborav
Post je objavljen 06.12.2012. u 20:39 sati.