"Svet bioskopa jedno je od onih retkih i sasvim izuzetnih dostignuća što ih istorija dozvoli čoveku. U previranjima sila, poplavama i bujicama koje speru manje više sve što se odaziva na ličnu zamenicu 'tko', umetnost je jedino sigurno sidro, jedini sef, da tako kažem, u kojem se može očuvati ono što nazivamo ličnost. Koliko je to samo istinito kad je u pitanju turska kinematografija!
Svestan sam prigovora dece mojih prvih čitatelja, svih onih inteligenata što obitavaju na prostorima raspale Jugoslavije; svestan sam, kažem, kako me nazivaju mrziteljem svega turskog u Bosni. Koješta! Ako mogu da izdvojim one utecaje koji su ovaplotili i oformili moju sliku Balkana, dovoljno je da se prisetim majske večeri u sarajevskom bioskopu, tamo negde posle velikog rata. Nisam znao koji film igra, ali znao sam da je zvezdano nebo nad tad još uvek industrijskim nerazvijenim gradom budilo moje nerve na najvanredniji način. Osećanje slobode što nam ga daje zvezdano nebo, ne može se s ničim usporediti. Ali ja - kako obično sa mnom biva - manem se gledanja prema gore - uostalom umalo sam upao u šahtu, a i ljudi su me gledali s podozrenjem -i zaputim se pravo u bioskop. Preskočit ću na ovom mestu mešavinu utisaka i ushićenje koje je u meni porodio Turski spiderman - jer, pogađate: to je bio film koji se davao u bioskopu. Reću ću samo da blagi pogled majke i miris majskog cveća kad pokrije Lašvansku dolinu u proleće ne mogu ni da se približno usporede sa inspiracijom Turskog spidermana!!! Pa i s druge strane, sve te bure koje su me duvajući svetom, duvale na sve strane. Mislim, diplomatska karijera u fašizmu, masonerija, književna karijera u socijalizmu, ratovi i ostalo, opet ostaju samo blagi lahor, da ne kaže prdac, prema orkanu ovog filma. Turskom spidermanu dugujem više nego predsedniku Stojadinoviću, zagrebačkoj masonskoj loži, pa i beogradskoj; više, kažem, nego Titu i Đilasu; naposletku, više nego majci i katoličkim stipendijama. Ja tom filmu dugujem roman koji nikad neću napisati, i drugog Nobela kojeg nikad neću videti. Sad kad sam već davno mrtav, sve to jasno vidim."
Ivo Andrić "U društvu pisaca seansa - zagrobne poruke"
Post je objavljen 06.12.2012. u 08:57 sati.