Stvar sa kavom
Stvar sa kavom mogla bi se zvati i „Stvar s košuljom“. Moguće je i treće ime, ono slijedi na kraju odlomka.
Stvar s kavom je, ne moći bez. Pa ujutro procijeniti količinu gušta i latentnog utjecaja na probavu, jer – tko će se zaustavljati na autocesti, ili se izložiti javnim toaletima na benzinskim postajama. No, vrag dođe po svoje.
Kupujući vinjetu za Sloveniju (zemlju, u kojoj se navigacija izgubi, valjda jer je sama država od nje manja), uzimam i kavu za ponijeti. Svjestan pegulastog podznaka u penetraciji Venere Marsom, za šankom dvaput provjeravam, je li poklopac zaista sjeo na čašu. Činim to nježno, kako ne bih vertikalnom komponentom sile nadišao modul elastičnosti materijala čaše i prosuo kavu. Nisam ni ja od jučer! Utvrdivši da je poklopac sjeo – utvrdivši to dvaput, dakle faktor sigurnosti 2 – vraćam se do auta. Svjestan pehovitih zvijezda, odolijevam žudnji za aromatičnom tekućinom još par minuta, kako se ne bih opekao. Onda srknem. Toplina mi se razlije tijelom. Zaustavljam se, taman na naplatnim kućicama. Sjedište je suho. I hlače su. Košulja – bijela, ona, u kojoj sam planirao popodne sjediti na konferenciji, u odijelu – uglavnom je smeđa. Upućujem provokativan pogled plavušici u naplatnoj kućici, zabljesnuvši ju svojim rubensovskim tjelesom grmolike vegetacije, elegantno prebacujući smeđebijelu košulju na vješalicu iza sjedišta. Vozač turskog šlepera trubi i podiže palčeve; ne razumijem (ili ne želim razumjeti) ...
Miris kave me i dalje okružuje. Shvaćam, trebao sam se obrisati. Onda shvaćam još nešto, i zato bi se ovaj odlomak mogao zvati i „Stvar sa pojasom“. Jer, kavom natopljen pojas sljubljuje se sa mojom rezervnom košuljom, svijetloplavom.
Stvar sa fokusom
Treba biti koncentriran. Onaj pravi, vele. Fokusiran. Tako, ja ne znam, zašto sam se u drugoj kavenoj košulji tog jutra predzornog proglasio motoristom, jer motori, kakve sam vozio, sad su po muzejima.
Sukladno percepciji sebe kao bajkera, nasmiješio sam se kili kovanica u džepu, odbrojao točan iznos i prišao spomenutom curetku u naplatnoj kućici. Dodajem joj točan iznos. Ona veli, ali - vi niste motorist. Naravno, velim, i gledam ju jutarnje erektivno, svjestan bondinga među nama, nakon što me vidjela polugolog maločas. E, ali to vam je onda, pa kaže iznos od još deset deka kovanica. Zadnja od kojih, naravno – pegulasta konstelacija – pada između kućice i mog auta. Neka, veli ona, ja ću; ma ne, ne, ja inzistiram, ne, nemojte, veli ona, ma, kako da ne, evo, nije problem, dosmješkavam joj, provlačeći se kroz odškrinuta vrata auta i hvatajući kovanicu ispod motora. Auta. Motora auta.
Negdje u trenu sijekućeg bola u kičmi shvatim njezino inzistiranje. Hlačama sam obrisao čađu i blato sa stranice kućice.
Druge hlače nisam ponio, jer moja Prvozakonita uvijek tvrdi da treba misliti pozitivno.
Stvar sa računicom
Pomalo me izbacivao iz takta tijek konferencije.
Točno kako tvrdi moja Prvozakonita, treba misliti pozitivno. Znao sam da nemam živaca za te tirade, i točno je tako ispalo; poklopilo se.
Američki šef šefova – otkud mi sad Brokeback Mountain – bespotrebno glasno ispucavao je cijeli tantrički registar svih onih formi i fraza, koje univerzalno i globalno čine strukturu svij korporativnih govora bez očite svrhe i razumljivih informacija. (Zašto u pozadini ne puštaju New Age; dojam bi bio potpun...?!)
Nakon njega, crvenokosi, crvenokožni, crvenooki Britanac sat vremena je pokazivao slajdove poplava, i sedamdesetičetiriak puta pojasnio, kako NatCat Response nije turizam, kako zna ne biti pitke vode, struje, naručenog rent-a-car-a... Izraelac i ja dobacivali smo si izirititane poglede; solidarnost ratnih nacija... Rumunj se solidarizirao s nama, iako sumnjam da smo imali isti motiv.
Iziritiran staminom Johna Waynea, sitni, dlakavi Grk keramičkog osmijeha oko čupave glavice zapitao ga je, što dovraga on od nas uopće želi čuti. Šef šefova - hereinafter, Wayne Pain - jedva je suspregnuo suzu i kafanski podigao ruke u zrak; očekivao sam da će zapjevati, jer čaša za bacanje o pod nije bilo. On je samo zaurlao kako da, da, bravo, to je to, takve stvari oni iz odbora žele čuti od nas, to je neprocjenjivi input nas terenaca da odbor može osmisliti strategiju budućeg razvoja. Nije izostavio po pola sekunde pogleda u svako od očiju svih nas prisutnih.
(Kasnije sam Grku dobacio kako je "my hero"; keramički je uzvratio - "I just got married..." Hm. )
Prije nego je Podšef Podšefova uz pinokijevsku mimiku proglasio kako radi zanimljive rasprave preskačemo pauzu za kavu i nastavljamo rad do ugodnog i neobaveznog druženja sa članovima uprave osiguravajućih zavoda, zamolio me za kratku prezentaciju.
Okrenuvši se Wayneu Paineu – ovaj je maločas opleo androgenog kolegu procjenitelja umjetnina da ne mrmlja, nego da pusti glas – rekao sam u maniri dočasnika na krškom poligonu za smotru – mogu ja urlati, ali nemam o čemu... Paine se nasmijao i krenuo piskarati, kimajući kockastom glavom.
Čudna je situacija, u toaletu, rame uz rame sa Podšefom Šefova otresati posljednju kap sa ćune, koja će svakako završiti, gdje ne treba. Treskajući spolovila, fiksirajući pogledom fugu pločica ispred sebe, iskomplimentirao je moj začudan nedostatak balkanskog naglaska u engleskom, pohvalio prezentaciju (tu mu se, učinilo mi se, oteo čudan uzdah, ali nastavio je treskati) i pojasnio – kolega, vaša je pozicija dolje odlična. Sve smo proračunali; nije pitanje, hoće li potres udariti – slušali ste, NatCat, nejčrl kejtehstrofi, podsjeti me na germanskom engleskom a la Gruber – ne, nije pitanje, hoće li se desiti megapotres, nego samo kad! Posla će biti i previše, kolega, likovao je, savršeno pogodivši tajming kraja riječi „previše“ sa zatvaranjem zadnjeg dugmeta na rasporku.
Šutke, prali smo ruke.
Stvar s pingvinima
Nikad mi nije bilo jasno, zašto u višenacionalnim društvima ispada bitno, tko je otkud, i zašto činjenica, da među milijunima Ovih dva Ona odjednom trebaju pasti u zagrljaj jedan drugom, samo jer su iz iste, recimo, Pingvinije. Ali, kao što fraze i retoričke šablone managerskog jetseta nemaju ama baš nikakve veze sa njihovom odgovornošću ili doprinosom dnevnom radu, tako je i sa kletvom pingvinijskog porijekla.
Prilazi mi lik, predstavi se kao Nijemac; meni u glavi Traumschiff, Forsthaus Falkenau, doktor Brinkmann. Njega su vjerojatno izrezali nakon snimanja. I veli, eto, znate, francuska kolegica je vašeg zanimljivog (?!) porijekla, htjela bi vas obavezno upoznati... – ona dugonoga gospoĐICA kratke kose... Krug se oko nas počeo sužavati; justo tada, oko tornja katedrale zavijuckale su prve snježne pahuljice. Britanka na Prozacu kliktala je nešto o divoti, ali nije pomišljala, dati nama dvoma Pingvinima malo pingvinskokopulativne diskrecije. Ne, mi smo se imali zbližiti sad i tu, okruženi, obsniježeni.
Čapljasta gospođica imala je facu, koja mi je djelovala prepoznato... Vrtio sam filmove... Pingvinija; ne; seminar; ne; you porn; ne... Kad sam shvatio, bilo je prekasno. Moje gore list imala je facu poput zmijundre, koja guta nojevo jaje. National Geographic. To je to!
Posve ničim izazvan, saznao sam da ljetuje na našem otoku tomitom, voli operu i jazz, ima četverogodišnju curicu, ali je solo i ima stančić u tamoitamo, mali, ali uvijek otvoren za drage poznanike, rekla je.
Moj pokušaj eskiviranja pitanjem, je li za malu ili veliku kobasicu uz kuhano vino, nije prepoznala. O, veliku ssosssiđđđ, ja, bitte, rekla je i razvukla nešto poput strogo kontroliranog osmijeha... A e, pomislio sam. I ja bi' Tebe, u prošlom životu...
Ništa kontra Bandića
U stvari, u ovo nisam siguran. Ali, kad sam za dva dana parkinga u sklopu hotela platio pedeset eura, pomislio sam upravo to.
Potom sam razrogačio oči, hvatajući se kako zmijoglavoj čaplji razočaranog pogleda dodajem svoju viziku sa ručno dočrčkanim privatnim brojem. Instinktivno, povukao sam ciferšlus (pazi, sa šefom u veceu koristio sam „rasporak“) jakne prema vratu, preko poluisprane fleke od kave na hotelski opranoj košulji (6,50 eura).
Uzimala je vizitku tako, da je metar i pol njezinih prstiju u ultraslow motionu klizilo preko mojih zglobova.
Britanka na Prozacu stvorila se niotkud i upitnim akcentom prokomentirala, kako je lijepo kad se sretne dvoje zemljaka daleko od domovine. Odustao sam od spominjanja pingvinske joj vagine majčine, isukao pedeset eura, zahvalio Pakistancu koji mi je dovezao auto, povukao kaveni pojas do brave i krenuo.
(Navigacija je imala loš dan; nakon što mi je poklonila sat vremena preračunavajućeg kruženja po milijunskom gradu, u Sloveniji me uredno i samouvjereno provela kraj cilja, dva kilometra dalje, i inzistirala da smo na odredištu. Morao sam pribjeći antičkim metodama i upitati urođenike za put.
Mojca iz kioska, koja je ničim izazvana imala potrebu, na moje pitanje „Možete li mi reći, kako doći do...?“ pojasniti kako je ona zapravo Devleta iz Hidana kraj Kalesije ("Ne onih kraj Doknja, da ne misliš" - sa mekim š) i kako je u ratu sa sestrom došla u Sloveniju i kako zvrndtrućbeskraj, uputila me ka ulazu u gradić, otkud sam upravo donavigirao.)
...
Post je objavljen 05.12.2012. u 13:42 sati.