Trčali smo bosi do plaže, a sunce nas je gledalo. Lizali smo sladolede, sunce je gledalo.
Često smo se žalili kako nas sunce previše gleda, nije nam dalo mira.
Ponekad bi naišli oblaci i sakrili sunce. Mi smo se tada skrivali pod šugamanima.
Kada bi nas sunce predugo gledalo bježali smo u more pa kućama. Izbjegavali smo izlaske danju, noću smo se rugali suncu jer ga je more progutalo i tada smo mogli raditi svakakve gluposti jer nas nitko nije vidio.
Prolazili su tako dani i dani, a mi smo počeli govoriti kako bi bilo najbolje da Sunca uopće nema. Kao da nas je čulo, počelo nas je promatrati sa sve slabijim zanimanjem. Nismo to osjetili dok nije otišlo. Nismo ga vidjeli već par dana iako smo odlazili do plaže i izazivali ga da nas pogleda. Nije se pojavilo, otjerala nas je kiša. Rekli su nam da je Sunce sada s neke druge strane, da gleda nekoga drugoga, da je otišlo na dalek put.
Više ne hodamo veseli prema školi, trčimo kako bismo pobjegli od hladnoće. I mi smo polako postali nervozni i hladni.
Ako ga vidite, recite mu da ga trebamo. Jedva čekam nas opet pogleda svojim toplim, žutim očima. Ovoga puta ćemo ga pozvati na igru, obećajem.
Post je objavljen 02.12.2012. u 15:41 sati.