„Crkva je zastupnica Božja na zemlji“, istaknuo je Ivica Kostelić u razgovoru s Laudatovim suradnikom Ilijom Posavcem. Kako je rekao, „Crkva je bila najjača kad je uspjela ujediniti tijelo i duh“ nadodajući: „Tijelo Crkve su vjernici, a najjače tijelo Crkve jesu mladi vjernici.“
Prema Ivičinom mišljenju, jedan od najfascinantnijih likova u povijesti je Ignacije Lojolski.
„On je bio vitez. Nije bio uredski frajer, bio je fizički jak čovjek. Osnovao je isusovce koji su bili jako fizički pokret, bili su vrlo konkretan pokret.“
Između ostalog, Ivica je istaknuo kako ga je oduševio susret mladih s papom Benediktom poručivši: „To nam treba. To je snaga, to je snaga.“
Više pročitajte u razgovoru.
U javnosti nam je servirana tvoja slika na postoljima, s medaljama oko vrata ili na svečanim dodjelama raznih priznanja. Ali sve je to zapravo svega 5% tvoga vremena. Onih 95% – treninzi, pripreme – nisu toliko ili uopće nisu popraćeni?
I. K.: Da, ljudi su upoznati samo djelomice s tim. Dug je to put, jako dug ako se uzme u obzir da sam počeo trenirati sa 7 godina, a od 10. sam godine potpuno posvećen tome. Da bi se uspjelo u skijanju, potreban je jako dug put. I zbog toga je skijanje težak sport. Neizvjestan je i moraš posvetiti cijeli život tome, a da nikad nije sigurno hoćeš li uspjeti.
Svima je to u teoriji jasno, ali tek kad čovjek na svom tijelu osjeti umor i bol, onda tek počinje shvaćati što je to. Mladi to danas teško razumiju, vide te samo kako se spustiš i to je to.
Možda je to preveliko generaliziranje, ali općenito se stavlja težište na čovjekov intelektualni razvoj. Mislim da i Crkva, iako njen nauk kaže drugačije, u praksi tome pogoduje sa svojim isticanjem vrijednosti duše u odnosu na tijelo. Međutim, treniranje tijela i ovo što kažeš naučiti se na bol, naučiti se na umor… Ništa nije s tim usporedivo. Koliko god intelektualni razvoj, akademska ili znanstvena karijera zahtijevaju napor, fizičko naprezanje, odnosno trening, još je teži od toga.
„Prije starta spusta u Kitzbuhelu puls je 160 u mirovanju“.
Bivšeg svjetskog prvaka F1 Nikija Laudu jednom su pitali bi li se usudio spustiti niz Kitzbuhel? Odgovorio je: „Lud jesam, ali glup nisam!“ Možeš malo dočarati kako spuštanje niz Streif izgleda.
Dobro je rekao. Skijanje je jedinstveno po tome što čovjek uz pomoć tih poluga koje imaju pancerica, vez, skije svladava sile koje su mnogostruko veće od njega. Moraš znati da je u kompresiji u koju dođeš sa 120–130 km/h onaj paralelogram sila nemoguć.
Inače, prošle su godine Švicarci napravili testiranje u Kitzbuhelu na treninzima spusta i došli su do nevjerojatnih rezultata. Prije starta spusta puls je 160 u mirovanju. Poslije 15 sekunda u Mausefalle, to je onaj prvi skok i ona kompresija, puls se popne iznad 180 i ne pada ispod 180 do cilja. A kod nekih nije uopće pao ispod 190, a sile su bile nemoguće, puno više nego u formuli. Onda shvatiš kakvo je to naprezanje za organizam kada imaš puls iznad 150 u mirovanju. Skijanje je adrenalinski sport. To se ne smije zaboraviti. Slalom također. Što se tiče sigurnosti, skijaš nema bremze i drugo, a to je velik problem koji se treba riješiti u budućnosti, imate te poluge na nogama. Jedanput kad skijaš padne i ako mu skije ostanu na nogama, to je katastrofa jer onda počinje mljevenje toga, izokretanje. Ali skijanje je definitivno specifično po tome što, gotovo kao ni u jednom drugom sportu, čovjek svladava sile koje su puno, puno veće od njegove snage.
Režim tvog života? Što ti je oduzeo? Što ti je dao, odnosno što si njime dobio?
I. K.: Svi mi govore o nekakvu odricanju. Ako to netko shvaća kao odricanje, to nije dobro. Bavljenje sportom je, kao prvo, privilegija. Posebno u današnjem svijetu. Ako si normalna ljudska jedinka, znaš što sve ljudi rade za novac i da je bavljenje sportom bajka. To je mogućnost tjeranja samoga sebe, pomicanje svojih granica, komunikacija sa samim sobom, to je prekrasno. Tako da ti na neki način sport pruža mnogo više od onoga što bi ti mogao pružiti tzv. normalan život. Makar, što znači normalan život? I moj je život normalan, nisam ja ništa posebno, nikakav nadčovjek, kao ni Janica ili neki drugi sportaši koje poznam. Naravno, ne ideš u školu, ne ideš na maturalac, ne ideš na pijanke, na zabave i ne možeš si priuštiti da bilo kad za vikend ideš na pecanje… Ali imaš druge užitke. Skijanje je meni uvijek bilo užitak. Sjećam se, kad sam bio u osnovnoj školi, pitaju me nedostaju li mi druženja s prijateljima, vršnjacima… Ali ja sam znao da se vozim 100 km/h na svojim nogama. Tko se od njih tako vozi na svojim nogama? Samo treba pravilno postaviti stvari ili da ti netko pomogne postaviti stvari, ako imaš sreće s roditeljima, i vidjet ćeš da je bavljenje sportom privilegija.
A patnje, boli, operacije? Ima li to svoj pozitivan vidik?
I. K.: Najveći je psihološki dobitak. Zapravo je to tisuću puta ponavljana izreka: „Što te ne ubije, ojačat će te!“ Ili će te satrti. Ne možeš ostati isti, to je sigurno. Ako se prepustiš, onda ćeš izgubiti, predat ćeš se. Ako se ne predaš, onda možeš postati bolji. Teži put te samo čini boljom osobom. Meni je jedan od mojih trenera, kad sam bio klinac, rekao: „Znaš, postoji puno putova do vrha brda, pogled je samo jedan.“ Nisam baš puno razumio što mi je htio reći. Kad sam se strgao nekoliko puta, shvatio sam što je zapravo htio reći. Da su mnogi pobjednici koje ćemo gledati na nekakvim proglašenjima došli na vrh tog brda autom ili helikopterom, ali to gledatelji ne vide. Međutim, ako si ti došao po najvećoj strmini, ti si dobar penjač i ti si naučio puno više na cijelom tom putu nego čovjek koji je došao u autu.
Zapravo, najbitnije se stvari u životu događaju na tom putu. A svi bježe od tog puta.
Negdje sam pročitao da svi putovi imaju nešto zajedničko. Ne vode nikamo. Međutim, jedni putovi imaju srce, a drugi nemaju srce. Onaj put koji ima srce ispunjava te i čini te boljim. Na onom koji nema srce teško ti je, mučiš se. Na kraju oba su puta ista samo što ovaj koji je išao po putu koji ga je ispunjavao, kojeg je prihvatio, on je kroz to postao bolji čovjek. Ja sam prilično religiozan čovjek i znaš li koliko sam se puta pitao: „Zašto ja? Kako ja moram cijelo vrijeme biti u bolnici.“ I ništa. Jednostavno sam rekao sam sebi da neću odustati i svaki put kad bih se polomio, rekao bih: „Bože, ne znam kakav je to test, ali kakav god da je ja ću ga proći.“ Na kraju kroz to puno toga naučiš.
Koliko sport može pomoći u izgrađivanju osobnosti?
I. K.: Ja čvrsto vjerujem u riječi Abrahama Lincolna: „Ne možete ne uspjeti osim ako odustanete.“ Znači, ne možete ne uspjeti. Ako odustanete, onda sigurno nećete uspjeti. Za nekoga je uspjeh medalja. Ali nije to uspjeh. Uspjeh je raditi ono što voliš i da te to zadovoljava. Ako si 30., 50., a dao si sve od sebe i uživao si u tome što si napravio, i to je uspjeh. To je teško objasniti ljudima. Uspjeh je za njih samo ako si prvi. I to je ono ako govorimo o putu. Ako te put ispunjava, već sam taj put je uspjeh. Da se držiš na svojim nogama i da ne odustaješ.
„Tko god je imao konflikta s Bogom na kraju ili se može predati ili će postati još bliskiji s njim“
Spomenuo si religioznost. Kako uklapaš element religioznosti u sportu?
I. K.: Upravo ovo što sam rekao, sport je najteži put od svega što možeš poduzeti jer je to, neću reći mučenje, ali stalno moraš prelaziti vlastite granice u tome i sport je vrlo iskren. Onako kao što si trenirao, tak' će biti. Drugo je što sam ja imao put koji je zahtijevao i koji je definitivno oblikovao moju religioznost jer često se nemaš na što drugo osloniti nego na vjeru.
Pojedini ljudi tumače da kada im dobro ide u životu, Bog je uz njih, ili ga sigurno ima, ali kad je loše, ili ga nema ili ih je napustio.
Teško je to, jako teško. Zbog toga ti velim, kad se počinješ trgati jedno za drugim kako se meni događalo. Jednostavno nisam mogao doći do zraka, tada sam mislio: „Pa čekaj malo, što je to?“ Ali isto tako je bilo s rezultatima. Znači, ili ćeš se predati ili nećeš. Tko god je imao konflikta s Bogom na kraju ili se može predati ili će postati još bliskiji s njim. Ja sam postao još bliskiji. Kao prvo, nisam se mogao otarasiti toga. Nisam postao religiozan zato što sam se strgao. Ja sam i prije bio religiozan. Velik sam dio djetinjstva, zahvaljujući ocu, hvala Bogu, proveo u prirodi, a moj stari je rekao: „Priroda je jedina stvar na svijetu koja te može podsjetiti da si čovjek.“ I ako imaš uši i oči i nos, onda shvatiš u mnogo prilika da Bog postoji i da je on cijelo vrijeme tu, cijelo vrijeme oko nas i onda polagano počinje taj dijalog. Svatko ima svoj osobni odnos. Ja govorim o svojem odnosu. Za mene je to uvijek bio dijalog i danas je.
Ali dobro uvijek na kraju nekako ispliva.
Zato što je vjera općenito, vjera u bilo što, prvi pokretač čovjeka i ljubav prema tome. Tebe ne pokreće ništa materijalno. Nego, htio sam reći što se tiče Crkve i duhovnosti i tijela. Crkva je bila najjača kad je uspjela ujediniti tijelo i duh. Tijelo Crkve su vjernici, a najjače tijelo Crkve jesu mladi vjernici. Ima još jedna jako bitna stvar koja se ne smije nikako zaboraviti. Bog se utjelovio u Isusu Kristu jer da je bio samo duh bez tijela, ljudi ga ne bi mogli toliko dobro pojmiti. Tako da tijelo, koliko god bilo naizgled bezvezno, ima ogromnu vrijednost jer se Isus utjelovio. Znači, Bog se utjelovio i stavljati toliku težinu na duhovnu stranu, zanemarujući tijelo, s jedne je strane jasno, s druge ne zbog toga što je Isus bio čovjek. I drugo, govorim da duh bez tijela ne znači ništa jer postoje uvijek dva zakona. Postoji zakon ljudski i zakon Božji. Na ovom svijetu vlada ljudski zakon, nažalost, ali tako je i to se neće promijeniti. To je ono što kaže: „Dođi kraljevstvo tvoje.“ Mi bismo htjeli da dođe kraljevstvo Božje, ali nažalost to sad neće biti, to je sad nemoguće. Crkva je zastupnica Božja na zemlji. Na zemlji, ne u zraku. Znači, nama trebaju tijela. Meni je jedan od najfascinantnijih likova u povijesti Ignacije Lojolski. On je bio vitez. Nije bio uredski frajer, bio je fizički jak čovjek. Osnovao je isusovce koji su bili jako fizički pokret, bili su vrlo konkretan pokret. Osobno me je oduševio onaj susret mladih s papom Benediktom, to nam treba. To je snaga, to je snaga.
Da, možda je problem kod „uredskih“ svećenika što ne uspijevaju u sportu prepoznati elemente kršćanstva.
Kad je Isus bio u pustinji i kad ga je vrag kušao, to ti je recimo kao trčanje na Sljeme. Uzmi da hoćeš ići trčati na Sljeme. I trčiš i postane ti teško prvi put, ali dobro prođeš tu krizu i trčiš dalje. Postane ti teško drugi put pa već razmišljaš da počneš hodati, pa dobro, još ću malo. I trčiš. Postaje ti užasno teško i kaže ti glas u glavi: „Pa malo hodaj, čovječe, neće ti ništa biti“, ali onda trčiš dalje. I misliš: užasno mi je teško, ako stanem, nitko me neće vidjeti, nema nikog na Sljemenu… E, ali onda ideš dalje… I tako probijaš cijelo vrijeme te barijere koje su užasno teške. To nije vrag, ali hoću reći da je u tome sličnost s tom vražjom napasti. Ako to možeš prijeći onda kad ti je užasno teško, recimo spolni nagon, ako to možeš prebroditi, možeš pobijediti jako puno stvari. Zato je sport dobra stvar. Znači, na Sljeme ne pješačiti, nego trčati. Isto tako moraš trčati u svojoj vjeri, preko svojih granica. Sport je prekrasna stvar.
„Jedino ako se sučeliš, pobjeđuješ i rasteš.“
Koja bi po tebi bila bit sporta?
I. K.: Srž sporta je ono što sam rekao za Sljeme. Ono što povezuje amatere sportaše i profesionalne sportaše, što bi nas sve trebalo povezivati, bila je jedna Nikeova reklama: „Novac ne čeka na vrhu brda. Slava ne čeka na vrhu brda. Publika ne čeka na vrhu brda. Jedina stvar koja čeka na vrhu brda jest vrh brda.“ To je ono što te treba tjerati da ideš naprijed, taj put. To je vrijednost. Jer na kraju će nam svima trebati, kako je rekao Aleksandru Velikom Diogen: „Osvojio si cijeli svijet, a na kraju će ti trebati samo 2 x 1“ (grob). To je ono što je za mene bit sporta. Ljubav prema onom što radiš. Ne da te gore tjera slava, novac, publika. Iako publike nema dok trčiš na Sljeme, ti trčiš cijelo vrijeme sam. Godine 2001. puno sam trčao sam, puno sam trenirao sam, tata je bio s Janicom. Bio sam u to vrijeme strašno tome posvećen. To je jedini put u životu kad sam stvarno postigao svećeničku posvećenost sportu. Trčao sam gore fanatičnom predanošću i na kraju sam počeo razmišljati da stabla zapravo mene gledaju, da su stabla moja publika i da su cijelo vrijeme na istom mjestu, stoje. Na njih se uvijek mogu osloniti, ona neće nikamo pobjeći i stalno navijaju za mene. Do tog sam došao koliko god to danas zvučalo čudno. Ali to je trčanje na Sljeme metafora. Treba probati jednom ići na Sljeme, ne hodati, trčati. O tom se radi. Hodati je još uvijek comfort zone, trebaš izaći iz comfort zona. Kršćanstvo potiče suočavanje, ne blokiranje. To je sport. Ti se želiš i u svojem vjerskom životu sučeliti s onim što te muči. Ne želiš to blokirati jer ako blokiraš, ne rasteš. Jedino ako se sučeliš, pobjeđuješ i rasteš. Jer blokiranje nije pobjeda. To je to, to je sučeljavanje. Ako hodaš gore, to nije sučeljavanje. Na primjer, danas sam bio tri sata na treningu gore. Ima jedna strmina koju sam odlučio pretrčati. Moram ići – to je najvažnije od svega. To je prva stvar zbog čega je tijelo slabije od duha zato što duh uvijek ide dalje. Tebe duh tjera da ideš dalje, on tjera tvoje tijelo, ali duh ništa ne bi mogao da nema tijela.
Dualnost duha i tijela vuče svoje korijene iz grčke filozofije, ali katoličanstvo na čovjeka gleda kao na jednako vrijednu cjelinu duha i tijela.
Znaš zbog čega je šteta. Šteta je zbog toga što nam tijelo pruža tu mogućnost. Neki ljudi, nažalost, nemaju tu mogućnost, ali većina nas ima. Pruža nam mogućnost da se gledamo u drugoj dimenziji, moć sučeljavanja, prelaženja sama sebe, ignoriranja sama sebe, ignoriranja te boli. Ono što je mene najviše ohrabrilo na mojem putu, trenutak inspiracije koji mi je jako pomogao: na predposljednjoj operaciji križnih ligamenata bio sam potpuno slomljen, cijeli se svijet srušio, mislio sam da je gotovo, dva dana tako. Za sportaša je to užasan udarac jer ti je tijelo kao hram, brineš se o svom tijelu, ono ti je najjače oružje. I onda ga gledaš dva dana kako propada, mišići propadaju, mokriš kroz onu cjevčicu… Baš si bespomoćan, užasno si. Prije si bio supermen, a sad si ništa, običan mrav. Ležiš kao biljka i misliš da je kraj svijeta. Onda su me spustili dolje u bolnici u jednu veliku dvoranu u kojoj vježbaju svi ljudi koji su operirani. Ljudi koji nemaju nogu, ruku, imaju rupe u glavi i onda kažeš: „Čekaj malo, kako ja mogu sebe sažaljevati kraj ovakvih ljudi? Pa ja imam šansu? Kaj meni nedostaje? Ja ću se za šest mjeseci skijati.“ A ovi ljudi koji nemaju nogu, ruku, oni se bore. Onda se ti moraš boriti još više zbog njih. Onda sam to shvatio. Ono što me naučilo kad sam došao u taj podrum, u tu dvoranu i vidio te ljude koji se bore: osjećam da sam stjegonoša ovih frajera tu. Sad. Jer oni se bore, a ja ću se boriti još i više.
Uspjeh se ne događa preko noći, ali ni propadanje.
Da, ali ima jedna stvar. Do dna se dođe jako brzo. To je kao kad drvo raste i raste i onda dođe frajer i posiječe ga za pet minuta. Nego, razmišljam o Isusu. On je morao pobijediti smrt. Moj tata kaže da je čovjek najjači negdje oko 33.–34. godine. Muškarac. A ja velim: zašto? Zato što je Isus onda umro. A znaš zašto je onda umro? Zato što je tada bio najjači. Jer onda se mogao sukobiti. On je pobijedio smrt. To je morala biti borba i zato svijet postoji jer je Bog pobijedio đavla. Đavao je protiv svijeta, da ne kažem da je prvi grijeh potakao đavao jer đavlu to stanje nije odgovaralo. I kad su ljudi izbačeni iz raja, Bogu je svejedno stalo do čovjeka, a đavlu je stalo da čovjeka uništi i tu postoji taj konflikt.
Sami smo se zapravo izbacili iz raja.
Kada su ljudi otišli iz raja, tad je počela borba. Borba nije postojala dok ljudi nisu sagriješili, a đavao ih je potaknuo na to. Heraklit je rekao: samo je mijena vječna. Sve ide gore-dolje i zapravo u toj valovitosti nekad ide dobro, nekad loše, nekad imaš dobar dan, nekad imaš loš dan. Imaš dobre rezultate, nemaš dobre rezultate… Sve se to ponavlja, dan-noć. Ja uvijek gledam na to kao na dinamiku. Vrag pokušava obmanuti čovjeka i tu on gleda svoju šansu. Ali čovjek ima slobodnu volju. Tu imam nekih svojih ideja koje se ne poklapaju s Crkvom, ali za razliku od nekih ja uvijek uvažavam Crkvu. Početak je loše situacije raskol Crkve. Ne moram se slagati u svemu s Crkvom, ali mi ne pada na pamet da bilo što govorim protiv Crkve. Znaš zbog čega? Crkva sve to drži zajedno, bez toga je sve ništa. Svatko od nas može imati svoja uvjerenja, ali ne mora osnovati svoju crkvu, tj. svoju religijsku ustanovu. To je katastrofa. Jednom me je jedan novinar pitao o Crkvi i rekao sam mu: „Gle, ja sam vjernik, katolik. Znam da Crkva nije savršena, ali svi se trebamo potruditi da bude što bolja.“
Autor: Ilija Posavec
Izvor: Laudato.
Post je objavljen 01.12.2012. u 23:10 sati.