Da barem jednom kaže "bravo sine, ovo je super!".
Da barem jednom ne kaže "ali" kada me hvali.
Da barem jedan put kaže ti si ponos, a ne sramota.
Što god da sam napravio u zadnje vrijeme, ništa mu nije po volji. Dobim pet iz bilo kojeg predmeta on dođe i ja sam imo pet ništa tu nije posebno. Dođem: "e tata napokon sam napravio pjesmu do kraja", on dođe: "bravo, ali je na Engleskom to ti je loše". Sve što god napravim on uvijek nešto ima negativno za reći ili nešto što će ubit svu moju sreću. To mi više dopizdilo. Ali nikada mu nemam priliku to reći. On je stvarno super i sve, ali kada popije onda je katastrofalan. Par puta me tuko, s mojom starom se svađa najmanje 3 put tjedno, i više sam imun na te stvari. Kao da je to postalo dio neke svakodnevnice, ali danas je prevršilo svaku mjeru. Reko sam mu dobio sam 5 i 1 iz Zemljopisa on se počeo derati na mene. Reko je da sam ljenivac koji nikoji ku*ac ne radi, da sam idiot, da sam glup, da ne vrijedim ništa, da sam sramota ove obitelji. I ona stvar koja me najviše pogodila je to da mi je reko da je sramota što uopće postojim. Na to sam popizdio i on me doslovno htio izbaciti iz kuće. Nisam mogo više izdržat, sve uvijek držim u sebi kada mu idem nešto reć, zato jer se bojim reakcije. Ali danas je bilo drugačije, danas je to sve samo izašlo iz mene. Nakon nekih riječi nisam ni sam mogo vjerovat da sam to izgovorio, ali bolio me kuki dal sam ga povrijedio ili ne zato jer je on mene previše puta povrijedio i fizički i psihički, previše puta mi je reko da sam manje vrijedan, glup, idiot, neintaligentan, sramota ove obitelji, da me se srami. Reko je promijenit će se, nije. Reko je prestat ću pit, nije presto. Boli me to, sve one riječi koje izgovori meni me bole. Napiso sam mu jednu pjesmu, ali ne znam oće li ju razumjeti. A pjesma ide ovako: