-Reci mi, Drago, kakove su to teškoće s državnim proračunom u današnje vrijeme? – pitam moga prijatelja profesora u mirovini.
-Evo, odmah – samo da srknem ovu kavicu! Tako mi divno miriše, kao da proračunska problematika na nju ne djeluje.
Mali povijesni osvrt
Za vrijeme feudalizma
Kao doprinos kmetova državi u čijem je sastavu bio i njihov gospodar-plemić uvodi se obveza davanja kmetova od njihovoga prihoda. U školi smo učili, da je to bila jedna devetina „od dima“ ( dakle domaćinstva) državi, a jedna desetina Crkvi.. Učili smo, da je to bilo veliko opterećenje.... U postotcima to je oko 11,1% + 10% = oko 21,1%. Prema današnjem PDV- u od 25 % bilo je „nešto manje“…
Osim toga čovjek je morao plaćati putarinu za korišćenje putova, koje je – kao kmet -i sam gradio. Slično je bilo i s mostarinom, pa maltarinom, ako je kolima ulazio u grad (rekli bi za parkiranje i čišćenje...). Jedno s drugim i danas je „slično“... „Ništa novo na tom svijetu..“
I drugi porezi
Kako se ljudsko društvo razvija, sve se više ljudi natječe za ulazak u vlast i što dulji ostanak u njoj.... Za sve to treba sve više novaca, pa se uvode sve noviji i noviji nameti...
Prije pedesetak godina uvedene su razne trošarine – na alkoholna pića u ugostiteljskim objektima, porez na duhan i duhanske proizvode...i sl…
PDV – porez na dodanu vrijednost...
Da li je to uvijek u skladu s ovim značenjem? Ako vinar od vinogradara otkupi grožđe za pravljenje vina, plati i PDV. Za proizvodnju vina potrebni su i neki dodaci, kao šećer, vinski kvasac i zaštitna sredstva - konzervansi. On i kod njihove kupnje plati PDV. Kada potrošači kupe gotovo vino, plate i PDV. Da li je to samo porez na „dodanu vrijednost“ ili na ukupnu konačnu vrijednost?
„Poreznoga poreza porez“ – neki zovu plaćanje poreza pri kupnji i korištenju – napr. motornih vozila. Kad čovjek „skuca“ novac za kupnju automobila, mora platiti porez. To je, nekako, razumljivo. Za godinu dana korišćenja automobila njegova se vrijednost smanji za neki postotak. U preostaloj vrijednosti je i proporcionalni dio plaćenog poreza. Ali druge godine opet treba platiti porez – ili,kako se to već zove - na preostalu vrijednost (dakle i na preostalu vrijednost ranije plaćenoga poreza..).I tako nekoliko slijedećih zakonom predviđenih godina.
Državnim dužnosnicima uvijek treba novaca...još!....još!...i još!!...Ali je to zamorno prikupljati, pa oni primjenjuju privatizaciju... Privatizirana dobra daju u zakup (ili licencu) privatnim osobama, od kojih ubiru prihode u većim obrocima.. A zakupnici neka se „gombaju“ s pojedinostima...
Tako je i s privatnim tv- kanalima, mobilnom telefonijom... , itd.
U nekim državama tako je sa željeznicama, u drugima s gradskim prometom, pa onda s brodskim ili zračnim prometom...
Ako u tome nešto „ne štima“, krivi su „serviseri“ – a ne država...
Tako je navodno u nekoj državi privatiziran sustav pitke vode. Osim servisera nitko bez plaćanja ne smije se „ni napiti vode“... Navodno čak ne smije ni uhvatiti besplatno ni kišnicu, koja mu curi s njegova krova... Naravno, to je negacija takovoga sustava...
Izgleda, da će i hrvatski dužnosnici krenuti tim smjerom, kada su u pitanju pitka voda i Hrvatske vode za pitanja poplava....
Možda bi se tako moglo „izvući“ štogod novca:
od zaštite od požara,...ili od disanja,...ili od „deponiranja“ svoga duhanskoga dima u našu atmosferu,...ili od hodanja po našem dijelu Zemljine površine,...od sunčanja,... ili od uživanja u ljepoti pogleda na naše krajolike....
Ako netko ne bi htio to platiti ili ne bi imao čime – „može odseliti s ove planete… „
Na jednom portalu našao sam razmišljanje o još jednom planiranom porezu za popunjavanje državnoga proračuna i o mogućim negativnim posljedicama:
Porez na stambene objekte
Ministar financija i suradnici vjeruju, da bi to mogao biti porez na nekretnine, bolje rečeno porez na stambene objekte, kao što su kuće, stanovi, vikendice (kuće za odmor)....
Odmah se javlja pitanje ispravnosti, pravednosti toga poreza. Većina takovih objekata sagrađena je ili kupljena kao rezultat štednje i težnje, da se osigura stanovanje obiteljima ili njihovim dijelovima. Ako su ti objekti registrirani, za njih su plaćeni ili se plaćaju troškovi kao što su građevinska dozvola, uporabna dozvola, razne takse, najčešće kamate na kredite... Za sav materijal i sve radove plaćeni su porezi. Stvorena je nova vrijednost.
No, državnicima to nije dosta, pa izmišljaju nove načine i propise, po kojima bi građani morali još davati novaca, ali da to bude „po propisima“. Tako se sada sprema i taj Zakon o oporezivanju nekretnina, za koje je već plaćen porez.
Koliko će postotaka od svoje imovine građani dati državi
Ponovno plaćanje nekog poreza na vrijednost za koju je porez već plaćen - je plaćanje „poreznoga poreza porez“. Da li je to pravedno? Nakon opće privatizacije društvene imovine, da bi je državnici mogli prodati i tako rasprčkati, ovim novim oporezivanjem privatne imovine mogli bi je etatizirati (podržaviti), da i to mogu rasprčkati.
To je u osnovi :Onaj, tko je štedio za svoje stare dane i za svoje potomke, nepravedno može ostati bez toga.Bit će to kao poruka građanima u budućnosti: „Ne štedite, to vam se ne isplati...! Možete ostati bez svega!“ Umjesto, da Vlada potiče građane na štednju i stvaranje narodnoga bogatstva,planiranim ponovnim porezom na nekretnine potiče nas na rasipnost i život „od danas – do sutra...“. A, „to sutra“ je sve nesigurni je ...
Procjenjivanje vrijednosti nepokretne imovine
Da bi poreznici znali jednostavno izračunati porezno zaduženje vlasnicima,potrebno je komisijski procijeniti vrijednost svakog objekta. To će zahtijevati velike izdatke. Pitanje je, koliko će preostati novca od slijedećeg poreza za državni proračun. Vidim jedino korist za povećano zapošljavanje procjenitelja. Njih će, doduše, trebati obučiti (educirati) za taj posao. I za to će trebati dodatni novac. Nakon nekoliko godina bi trebalo ponavljati procjene vrijednosti objekata. U slučaju dogradnji, pregradnji, opsežnijih obnova, itd., trebalo bi opet procjenjivati...
Koliku vrijednost imovine će poreznici etatizirati
Ako je prosječna trajnost zidanih objekata 100 godina, uz poreznu stopu od 1,5 % godišnje, objekt bi državi amortizacijom „donio“ novca za izgradnju takovog novog objekta i konačno bi preostalo novca za izgradnju još pola takovoga objekta... Pitanje je samo, koliko bi to bilo isplativo za inicijalnog vlasnika?
Nameće se i pitanje plaćanja toga poreza.
Čime bi ga plaćali vlasnici, koji ostanu bez posla u današnjem rastu broja nezaposlenih. Predviđa se, da bi objekte, za koje vlasnik ne bi plaćao porez – „preuzela“ država, zaplijenila. Kojim bi to novcem država plaćala te preuzete objekte i njihove poreze? Naravno, našim iz proračuna! Za to bi država morala „preuzete“ objekte prodavati – vjerojatno putem dražbe, a prethodne vlasnike deložirati i preimenovati u klošare! To bi uskoro postala „prodaja ispod cijene“, jer bi se smanjivao broj „zainteresiranih“ i zbog sve većeg broja „preuzetih“ objekata i sve većeg broja nezaposlene sirotinje. To se vidi i po protestima širom EU-e.
Zaplijenjeni objekti na tržištu EU-e
„Preuzeti objekti“ mogli bi interesirati kapitaliste u EU-i izvan RH. Kao članica te iste EU-e – Hrvatska bi spomenute objekte morala prepustiti europskom tržištu. Sjevernjačkim kapitalistima „odgovarala bi“ kupovina naših objekata, ili da se presele k nama na jug, ili da im služe za povremeni boravak i odmor.
Neugodne posljedice
Ispričavam se zbog ovako crnih misli...!Možda je učenje povijesti – štetno.
Post je objavljen 30.11.2012. u 18:05 sati.