Marketing
Vjera, nevjera, pouzdanje, nepouzdanje ...
Trenutno imam neki tmurni pogled na svijet. Hoće to kada nemaš nekog pretjeranog posla. Jedino što radim redovno je Lectio continua, kontinuirano čitanje Novog zavjeta, doduše, s iznimkom onih večeri kada sam previše popio i kada sam sretan da doma dođem u jednom komadu, s ključevima, novčanikom i mobitelom, bez da nisam napravio nešto od čeg bi me bilo stid nekoliko dana. A kažem, pred 10 godina biti pijan i pravit gluposti, te danas, nije isto.
Zadnje vrijeme dovršio sam pavlovski korpus, dakle poslanice koje se pripisuju Pavlu iz Tarza, čovjeku čiji je model kršćanstva, u biti, jedini preživio prva stoljeća. Kršćanska teologija se od samih početaka svađala koje poslanice je stvarno napisao Pavao, možda bolje kazano izdiktirao Pavao nekom nesretnom pisaru. Pavao, Židov, farizej, poprilično uronjen u grčko-rimsku kulturu najpoznatiji je obraćenik u povijesti. Čovjek koji je uništavao zajednice kršćana među Židovima, uspješno je sadio kršćanske zajednice među grčkogovorećim stanovništvom Sirije, Male Azije, Makedonije i Grčke.
Sirijsko kršćanstvo danas se, zbog Amerike, nalazi pred uništenjem. Pavao je tamo hodao. Kršćanstvo Male Azije je nestalo nakon tursko-grčke makljaže, kada je prvi puta primijenjen model "humanog preseljenja", toliko drag domaćim političarima. Makedonija i Grčka, to područje još je uvijek kršćansko. Za sad.
No, da se vratimo Pavlu. Ono što me ruknulo nakon ovoga čitanja, to je svojevrsni Pavlov deizam. HJP deizam definira:
Zašto kažem svojevrsni? Nedvojbeno da bog židovstva i Pavlov Bog je bog povijesti. Tu nema nikakvog govora da nije. Pavlova slika Krista kao Novog Adama možda najbolje svjedoči. Dolazak Krista, najveća je intervencija Boga u povijesti, izvršavanje svih obećanja Židovima, kruna povijesti, uskrsnuće je događaj s kojim se ništa ne može mjeriti. Hm, hajdegerski kazano, uskrsnuće se zbiva. Pavlov Bog je djelotvorni bog. U kojeg se vjeruje. Uistinu, u Kristu Isusu ništa ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, nego - vjera ljubavlju djelotvorna. (Gal 5,6)
Ono što je mene opalilo, što po meni, izvire iz poslanica, je to da između prvog Kristovog dolaska (Isusov zemaljski život, smrt, uskrsnuće i uznesenje) i drugog dolaska (Kristov povratak, kraj svijeta) ne treba očekivati puno od Boga. Štoviše, treba očekivati progon, čemer, jad, nevolje i ništa dobro. Doduše, ruku na srce, među prvim kršćanstvo je vladalo mišljenje da će se Krist vratit vrlo brzo. Ali kao što zločesto kaže Rudolf Bultmann, pučkoškolska djeca znaju da se Isus do kraja prvog stoljeća nije vratio.
Dakle, od Boga između dvije pojave Isusa Krista ne treba očekivati povijesnu intervenciju. To je užasno čuti. Teško. Gotovo uvredljivo. Ali to je proizlazi iz pavlovske misli. Nemojte zvati Boga, neće se pojaviti. Uskrsnut ćete, to da. De facto već jeste. S Kristom. U Kristu. Je li Bog intervenira ili ne intervenira u ovaj svijet, to prepuštam svakom čitatelju. Ali konzekventno čitanje Pavla poručuje da nešto kao deux ex machina, to se neće dogoditi. Neće Bog spasiti Zadar od križara, neće Bog spasiti Bizant od Turaka, neće Bog spasiti Vukovar od Jugoslavena. To nemojte očekivati, jer to se neće desiti. Naravno to je pavlovska perspektiva, ali nisu Novi zavjet samo pavlovske poslovice. Doduše, teška je to besjeda.
Je li Bog prisutan u svijetu onda? Opet, po Pavlu, Crkva je tijelo Kristovo, Isus je glava te Crkve, dakle Crkva je Božja prisutnost u svijetu. Koju Pavao non-stop poziva na međusobnost solidarnost, žica pare za judeokršćane, popisuje grijehe koje muče zajednice (obijesni bogataši, razni seksualni problemi, socijalna razjedinjenost, krivovjerje, zavist, uhljebljenje pojedinaca u crkvene strukture), u biti u 2000 godina, kada to čovjek čita, nije se baš daleko došlo. Kao rješenje svih tih ludih zavrzlama, Pavao nameće "vjeru ljubavlju djelotvornu", nešto što bih ja sebi preveo kao vjera koja se bazira na zajedništvu i na solidarnosti. Takvoga nečega u Hrvatskoj baš danas i nema.
Kako sam nešto poprilično ljut na Svevišnjeg (nije samo zbog sebe, ali iz nekih sebičnih razloga ipak je), obasupnula me ova perspektiva. Imao sam deističku fazu negdje u gimnaziji. Tada nisam bio ljut, jer Bog postoji, ali ne miješa se u ove naše stvari. To je super perspektiva. Tako se bolje živi. Ono što me fascinira da ispada da veliki Apostol naroda poručuje da na ovom svijetu primarno se treba uzdati u sebe i u zajednicu, u društvo. Sada, kada se društvo fino raslojava, Hrvatska raspada, sad se najbolje vidi koliko je to važno. A ja sam i dalje ljut na Boga nešto. Valjda će me proći. Do sad, uglavnom je. Mrzim kada mi je vjera na niskim granama, grozan osjećaj. Hoćeš, ne možeš, iznutra dio tebe umire, a imaš dojam da Onom gore nije stalo.
Pisao sam pred pola godine o solidarnosti. Situacija je još gora nego prije pola godine. Gledam na zidu, visi mi plakat rukometaške reprezentacije iz Portugala 2003., kada smo, točnije kada je reprezentacija postala svjetski prvak. Otpisana generacija, zadnja na svijetu, postala je prva. Sve se može, kada se hoće. A ovdje ljudi više ne žele. Pomozi sebi, pa će ti Bog pomoći. Omiljela rečenica čovjeka koji me krstio.
Pero Panonski
Post je objavljen 30.11.2012. u 17:46 sati.