Neki sam dan pokleknuo pred samoćom i poslao staroj ljubavi poruku preko Facebooka. U nju sam bio totalno zaljubljen i prekidom veze mi je doslovno slomila srce. Bila je ta zbog koje sam prvi ( i posljednji ) put tri dana ronio suze, zbog koje sam osjećao onu groznu prazninu i bezvoljnost.
Ali nekako sam uspio smoći hrabrosti i snage da krenem dalje bez nje. Došle su nove ljubavi i otišle jednakom brzinom, ali niti jedan od tih prekida nisam doživio tako emocionalno kao prekid s njom. Znači li to da sam je iskreno volio?
Prošlo je nekoliko mjeseci od tada, mogla je biti i godina. Živio sam relativno zadovoljan a onda sam dobio poruku od nje: "Kako si?"
Nisam bio spreman. Zatekla me potpuno nespremnog, iako mislim da nema pravog načina da budeš spreman na takve situacije. One se samo dogode i određuju tvoj život.
Kad smo prekinuli ja sam prekinuo sve moguće veze s njom, isključio je iz svog života. Kao kad ovisnik želi prestati uzimati drogu i onda ju potpuno odbaci i misli to je to - više nisam ovisnik! Na žalost, ne ide to tako! Ne djeluje. Mora postojati proces prilagodbe. Ne možeš jedan dan voljeti bezumno, drugi dan imati slomljeno srce a treći se dan ponašati kao da se ništa nije dogodilo! Onda nisi niti volio tu osobu.
Uglavnom, do te njene poruke mislio sam kako sam uspješno prevladao proces, kako sam uspio prebroditi sve i nastaviti dalje..... Ali nisam...
Nakon toliko vremena provedenog bez nje nisam znao što više osjećam prema njoj. I poludio sam.
Stvorio se flashback u mojoj glavi, sve što sam proživljavao zbog nje vratilo se, zajedno s gorčinom i ljutnjom.
Odgovorio sam joj bijesan, povrijeđen. Zašto ponovno ulazi u moj život? Zašto sad kad sam se toliko trudio da je zaboravim? Što želi od mene?
Nisam ponosan zbog sebe. Napisao sam joj otrovne rečenice i pritom sam osjećao trenutno zadovoljstvo. No nakon što sam poslao poruku shvatio sam kako sam pun gorčine. I odjednom mi je to bilo čudno. Zašto sam tako ogorčen ako sam ju uspio zaboraviti i nastaviti dalje?! Možda zato što ju zapravo nisam prebolio, već samo potisnuo negdje duboko u podsvijest?
Možda me samo vjerovanje da mi nikad nećemo biti zajedno pomoglo da nastavim dalje. Ali kad je poslala poruku odjednom se pojavila mogućnost da opet budemo skupa. I to me uplašilo. Nisam želio ponovno proživljavati istu bol. Jednom riječju, bilo me je strah!
Na moju otrovnu poruku njen je odgovor bio:" Samo sam htjela znati jesi li dobro! Oprosti, neću te više uznemiravati. Želim ti sreću!"
Ok, požalio sam sve što sam joj napisao istog trena kad sam poslao poruku ali nisam mogao više nazad. Naravno, pokušao sam popraviti stvar pravdajući se da me zatekla, da se nisam dobro snašao i da je sve bilo u efektu, ali više se nije javila.
Od tada je prošlo dvije godine ( manje - više ), život je nastavio dalje i ja s njim. Desilo se toliko toga dobrog i lošeg, i da pomislio sam nekoliko puta na nju, ali tek tako kao davno sjećanje. Da bi eto prije mjesec dana u nekom meni neshvatljivom stanju odlučio da joj pošaljem poruku! Zašto?!
Jer sam se osjećao usamljeno? Jer mi je trebala bliskost i pažnja? Jer je još nisam prebolio?!
Zar me usamljenost u tolikoj mjeri dotukla da sam spreman pristati na sve samo da ne budem sam?!
Please, recite mi da je to normalno i da će proći! Da to samo srce od mene pravi budalu!!
Post je objavljen 29.11.2012. u 09:15 sati.