Siđem s tramvaja tri stanice prije posla. Trebam pronaći cvjećarnu za koju sam siguran da je negdje na tom potezu ( i bila je). Trebala mi je ruža za jednu posebnu osobu ( nije sad važno za koga ), stoga se pješke uputih u potragu. Bez obzira što sam sad pješačio s određenim ciljem ja pješačim kad god imam za to prilike.
Da ne duljim, pronašao sam cvjećarnu, kupio ružu ( ljubičastu ), i krenuo dalje pješke na posao. Sve je bilo po planu i bio sam zadovoljan. Bar dok se nije pojavila ONA.
Dotična gospodična ( da je ne nazovem drugim imenom ) izašla je iz butika na način kao da ulazi u svoju dnevnu sobu. Širom je otvorila vrata i izašla na kolnik među nas pješake ( jer to rade svi normalni ljudi ), uopće ne obazirući se da li netko prolazi pored nje. Nije pogledala lijevo - desno ( jer ni u svom dnevnom boravku to ne čini ) već se umiješala među nas pješake, kao da je očekivala da će cijeli svijet zastati zbog nje.
Na moju žalost, ja sam bio taj koji je jedva izbjegao sudar sa staklenim vratima butika koje je širom otvorila. U prvi mah nisam reagirao, bio sam dobre volje i prešao sam preko toga da sam se skoro zabio u vrata.
Ona je mirno hodala ispred posve nesvjesna ljudi oko sebe, ako je i bila svjesna nije to pokazivala. Pošto ja hodam brzo ubrzo ju sustižem. Planiram je pretjecati s lijeve strane i krenem u akciju kad eto ti nje odjednom točno ispred mene. Biti će da je netko otvorio prozor u zgradi pored pa je nastao propuh, koji je nju tako sitnu i krhku zanio baš meni pred facu.
Ja se jedva zaustavim da ne udarim u nju a ona naravno nije to ni primijetila, zašto i bi? Što se nje tiče ona je sama na svijetu. Uviđam puno prostora s desne strane i planiram manevar, jer dotična hoda jako sporo, što ja ne mogu pratiti jer me umara. I krenem sad u pretjecanje s desne strane ali neće ići. Iz nekog njoj razumljivog razloga ona se opet našla ispred mene. Očito joj ne odgovara hodati lijevom stranom kolnika. Da ne bi netko ( kao odjednom je postala svjesna da ima ljudi oko nje ) pomislio kako je ljevičarka. I tako je opet primorala mene da se krajnjim naporom zaustavim.
Ok, priznajem, polako mi je dizala živac. Nisam bio na utrci formule 1 na kojoj pokušavam preteći vozača ispred sebe, hodao sam jebenom Ilicom i nisam mogao preteći dotičnu gospodičnu! Njeno uspješno blokiranje mojih "ljubaznih" pokušaja da ju preteknem počelo me živcirati. Ali nisam poludio. Nisam imao uređaj koji bi mi otkrio njeno kretanje ( sumnjam da će takav uređaj ikad postojati ), te sam odlučio da se strpim i hodam iza nje ( koliko god mi to teško palo ). Ionako za pedeset metara prelazim cestu i uz malo sreće - ona neće!
I dok sam zadovoljan donio tu odluku dotična se zaustavila! Samo tako, odjednom je stala! Kao da je ugazila u moment ljepilo. Bez upozorenja, bez ikakvog znaka da će stati. Samo je stala.
Na žalost, ja nisam.
Sudar nije bio žestok ali je ipak bio sudar. Na moje "Oprostite!" njena je reakcija bila pretjerana. Kao prvo nije bilo nikakvih posljedica ( bar ne fizičkih ), jer nije da sam se zabio u nju brzinom od 300km/h. Jedva sam ju dotaknuo. Nije to bio bliski susret treće vrste, da je zbog toga trebalo raditi scenu. No dotična nije tako mislila. Najveći moj grijeh bio je taj što sam "ušao u njen osobni prostor!"
Molim?! Nalazimo se na jebenoj Ilici, usred najveće gužve a ona spominje privatni prostor?! Poludio sam!
" Oprostite mi gospodična, ne znam kako nisam vidio ogradu i upozorenja da ulazim u vaš osobni prostor! Kako nepromišljeno od mene! Ne znam zašto uopće imam oči na glavi!"
Nije shvatila moj sarkazam već je ljutito nastavila dernjavu kako smo svi mi (?) divljaci, bez kulture i obzira! Kako smo (?) loše odgojeni i primitivni, i da bi ona... Dalje nisam čuo jer je njen glas poprimio neku čudnu frekvenciju., zbog koje su odjednom počeli lajati psi gospođe iza nas.
Na kraju sam jednostavno iskoristio taj trenutak dok je stajala i vještim manevrom zaobišao ju i prešao preko ceste. Osjećao sam se kao Schumacher nakon pobjede u utrci!
Ne znam kakva su vaša iskustva ali nekim ljudima jednostavno treba zabraniti da budu pješaci, jer hodaju ko muva bez glave...
Post je objavljen 28.11.2012. u 11:01 sati.