Nekako, po završetku ove požarne sezone, a vjerojatno pod utjecajem ovog tmurnog i depresivnog vremena, nakanih se nekako napisati par redaka o vatrogastvu kao disciplini i položaju vatrogasaca u svemu tome. Naime u RH vatrogastvu se događaju takvi paradoksi da se ponekad ne zna tko tu pije, a zna se tko to sve plaća. Na ovo pisanje, naravno, natjerala me je saga sa Draženom Slavicom, koji se gotovo u pravilnim periodičnim razdobljima pojavljuje na stranicama naših novina i portala. Ne radi se ovdje naravno o našim herojima koji izginuše na Kornatima, nego o svima onima unutar sustava koji se kriju iza Dražena, bez imalo stida, što su ustrojili takav sustav da su oni dovijeka nedodirljivi, a potrčkala na nižim razinama završavaju na stupu srama. Da je Dražen znao da će mu doškolovanje za inženjera zaštite od požara donijeti ovolike nedaće, siguran sam, da ne bi nikad obukao vatrogasnu uniformu. Naime, mi danas imamo DUZS i HVZ, dvije krovne organizacije koje imaju ingerencije ili ti ga ovlasti nad provođenjem mjera zaštite od požara, pa onda imamo DVD-ove(Dobrovoljna vatrogasna društva) i JVP-e(Javne vatrogasne postrojbe), koji imaju potpuno različit sustav financiranja, a suštinski rade isti posao. Pa onda imamo Gradove koji su osnivači ovih ustanova ili udruga i njihove šerife, koji opet, kako im se prohtije kažu, ovdje ćeš ići gasiti, a ovdje nećeš, a sve to naslonjeno na neki gotovo imaginarni sustav koji se zove hrvatsko vatrogastvo. Zašto imaginarni, vjerojatno bi se upitao svaki normalni čovjek?! Pa, jednostavno zbog toga što sustav o kojem govorim, prema mome skromnom sudu nema jasnu hijerarhijsku razinu zapovijedanja od vrha prema nižim strukturama, a financiranje vatrogastva je uređeno na način, da si danas možda plaćen, a možda i ne. U zadnje vrijeme, valjda je to u trendu, kao na traci se izbacuju Vatrogasci – gasitelji, 3. stupnja obrazovanja, a sve to vjerojatno zbog toga da se ne bi neki nepoćudni likovi u redovima vatrogasaca mogli drznuti napredovati na svome radnom mjestu i možda prijeći na viši stupanj obrazovanja, te tako dovesti vatrogastvo na višu razinu razvoja i eventualno ugroziti faraone na vatrogasnim zapovjednim mjestima. Treba li uopće govoriti da se takvo 3 – će stupanjsko obrazovanje obavlja na lokalnim razinama, u vidu nekakvih brzopoteznih semestara, pa tako gotovo za pola godine od čovjeka sa završenih osam razreda dobijemo vatrogasnog specijalca. Čudima stvarno nikada kraja! Uvijek sam se pitao, npr. kod izjava visokih vatrogasnih časnika prije požarne sezone, kako je moguće, da, od kad znam za sebe na isto pitanje stiže isti odgovor, a on glasi: Vatrogasne snage su potpuno spremne za nadolazeću sezonu i ona nikada ne može doći u pitanje, vatrogasci su obučeni, opremljeni i ima ih baš onoliko koliko ih treba :) :) , a po završetku sezone odgovor je slijedeći : Vatrogasci su ovu sezonu odradili besprijekorno, zahvaljujemo svim časnicima i dočasnicima, kao i vatrogascima na terenu za uspješno odrađenu protupožarnu sezonu. Da ne duljim previše, poanta svega što napisah svodi se na to, da se u ovako organiziranom vatrogastvu, svima koji rade na zapovjednim mjestima može suditi jedino po zapovjednoj odgovornosti neposredno utvrđenoj na terenu, od strane vještaka i drugih osoba zaduženih za ovakve situacije, jer u suprotnom sutra se na optuženičkoj klupi može naći gotovo svaki vatrogasni zapovjednik ili vatrogasac koji se nalazi na terenu. Za dublju analizu sadašnjeg stanja u vatrogastvu mi ne bi bilo dovoljno ni sto blogova za opisati, ali, za početak, ukoliko se netko želi uhvatiti u koštac sa uređenjem vatrogastva kao jedinstvenog sustava na teritoriju RH, neka riješi hijerarhijsku strukturu zapovjednog lanca i pobogu, neka više riješi financiranje ovog humanog posla od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku. Samo te dvije stvari neka riješi i mi više nikad nećemo imati slučaj kao što je postupak protiv Dražena Slavice!
Post je objavljen 27.11.2012. u 17:07 sati.