Provedeš dan na finom friškom zraku, pa je pri povratku kući nemoguće ignorirati mirise iz kuhinje. A kad se najedeš, onda opet budeš ljut sam na sebe. Zašto činim nešto iako znam da će mi poslije biti krivo. Nadebljo sam se baš ove godine, ali ne od pilula koje su trebale pomoći, niti od nekog dijetalnog režima, jer nisam baš za neki dijetalni režim, nego zato što zato što sam bio bezvoljan, pa sam trpao sve živo u sebe. To je uvijek tako i to rasploženje, vjerujem, nije strano nikome, samo što to neki znaju riješiti sami sa sobom prije, a nekima treba vremena, a neki se toga ne riješe nikada, pa pola života provedu drogirani, pod sedativima. Recimo da sam sada u skupini b), a nadam se da sam trenutno na putu za skupinu a) i da skupinu c) neću nikada upoznati. Hm, ne znam u koju skupinu bi spadao Keith Richards, pretpostavljam u neku koja nema problema, jer vjeruju sami sebi. Ne znam kada se takvim postaje i da li je to uistinu moguće ili je to samo iluzija, ok, ne mora primjer biti Keith, može biti Richard Branson ili ne znam, baš se trudim smisliti još nekog simpatičnog otkačenjaka koji je isfurao svoj neki film, Jeremy Clarkson ili Maximillion Cooper ili Elon Musk ili Adrien Brody, zapravo ne znam tko je od njih više ok. I ni jedan nije debelini.....treba se trgnuti ili ne znam što, živnuti, život je prelijep da bih ga proveo nezadovoljan što sam uživao u obroku. A i to je suludo, nezadovoljan od uživanja ccc Opet mantram...jednom ću i ovaj blog završiti
Post je objavljen 27.11.2012. u 00:53 sati.