Kolinja su u punom jeku. Gore vatre, dižu se dimovi, komadi životinja vise obješeni ili stoje na stolu. Muškarci veselo prave kobasice, žene trče i peru crijeva i sve ostalo. Jedino je drugačije što se više ne čuje plač i vrištanje prestravljenih svinja, barem ne toliko često kao prije. Zbog onih pištolja za omamljivanje. Kao da to puno mijenja. Osim što je ljudima ugodnije kada svinje manje skviče.
Opet čovjek u prvom planu. Uvijek je čovjek u prvom planu. On i njegov želudac.
I tako si mislim – ubojice su među nama. Jer – kakav čovjek može ubiti životinju? Gledati je u oči, povući za uši i sprašiti taj metak za omamljivanje u mozak. I onda zariti nož u grkljan i uhvatiti tu krv za krvavice.
Ubojica.
Taj bi lako ubio i čovjeka. Samo što ga strah od kazne u tome spriječava. Barem većinu. A kazne za ubijanje životinje nema. Štoviše, smatra se to činom požrtvovnosti za obitelj.
Post je objavljen 26.11.2012. u 12:01 sati.