Tu sam.
To obitelj, to druženje, to gledanje videa, naših kućnih kazeta,
obiteljskih snimaka, od davnina i na mjesto da pojačam doživljaj,
barem do euforije,
neeee
mene pere depra.
Pere li ga pere.
A i ta video kamera sranje u rukama "režisera"
Ono.
Hodaju oni kroz park, a ja snimam.
I hodaju oni i hodaju i hodaju, o jebemtimamu, hodaju 2 h, a ja snimam.
I sad to moram gledati.
Kad sam imal "super 8", pa 3 minute filma, još kak sam si razmišljal kaj bum snimal, kak i di.
E to je bila režija.
Poima nemate koji film sa radnjom se da smjestiti u samo tri minute.
Evo scenarija od jednog snimljenog.
Tema je bila "Potjera"
Mjesto radnje plac Dolac.
Ja i žena kupujemo. Ne Zmaj, filmska žena.
Ja smotan, a ona oštrokonđa.
Non stop nekaj zanovijeta i sere.
U jednom momentu džeparoš joj otrgne torbicu i bježi.
Ja zbunjen.
Film je bil njemi.
Frend se za snimanje obukel ko pravi klošar, ono lopov, lopov.
Kad je počel bježati sa torbicom, od nekuda se stvoril milicajac i dok smo se mi snašli, on je već bil na podu i dobil 5-6 puta pendrekom i po glavi i
po plećima.
Ondak smo priskočili mi i objasnili u čemu je stvar.
Za to snimanje smo imali pisanu dozvolu od tadašnjega SUP-a.
Kurac si ondak mogel šarati kamerom di si ti štel,
a onoliko unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja, što se kasnije potvrdilo kao gorka istina.
Eno, nema više te Hrvatske. ...........................
Tu smo napravili pauzu, dok nam kolega glumac ni došel sebi.
Mislim, pendrek i milicajac su bili pravi, ne filmski.
Da nastavim.........................
Stojim ja, a ona kišobranom po meni i u stilu:
-bedak jedan idi ga ufati
i trk ja za njim i uhvatim ga dole na Tkalči
(no, nisam trčal čitavo vrijeme, neg smo kadar premjestili tamo)
i držim ga, kada,...................
obojica vidimo, prilazi nam "moja" žena i oboje u bijeg od nje.
The End
ono, Columbija Pičkers, odjava, blabla
3 minute
U režiji frendice, kaj je studirala režiju.
Frend joj je isto napravil film.
Radnja selo.
Muž ode na polje, dolazi poštar,
ševi, a eto muža iz polja i potjera.
Puno explicitnih scena.
Tu sam trebal glumiti, tu, a ne po placu. Faca s placa.
I sad vrti kazeta u videu i dio gdje je kamera fiksirana, a ja bacam fotke na stol, pred objektiv.
Slide show!
Ja to zmislil prije 100 godina. Prvi analogni, na žgance.
U podlozi svira neka mjuza i pita mene sin:
-ko to pjeva?
Meni poznato no nemrem se sjetiti, a imam LP, negdje.
-poima nemam
Približi Marko mobitel tiviju....................
-kaj delaš?
-snimam, pa bu mi rekel koja
-zajebavaš?
-ne
Nakon 5 sec. prekine, drka nekaj po gumbima
i veli tko pjeva i koja je stvar.
Paf sam ostal.
Post je objavljen 25.11.2012. u 19:26 sati.