Marketing
Putopis: Rim i Vatikan (3. dan)
Treći, a ujedno posljednji dan, našeg posjeta Rimu morali smo ustati još ranije. Već u 7h nam je bio doručak jer smo trebali stići na zajedničku misu svih hrvatskih hodočasnika u bazilici sv. Petra.
Ako do tada nismo shvatili kaotičnost rimskog prometa to je bila prava prilika. Inače nam je do centra Rima trebalo oko sat vremena, a sada smo gotovo zakasnili na misu koja je bila u 10h! Očito smo upali u jutarnju gužvu, ali ono što je fascinantno nitko niti jednom nije nekome trubio ni živcirao se, a još manje psovao. Rimljani su očito navikli na takav promet, ali nama je njihovo ponašanje bilo nešto novo jer smo navikli na drugačije. Njima je normalno da se jedni drugima ubacuju jer nema traka na cesti. Pravilo je da se jedno pored drugog vozi onoliko automobila koliko stane. Nevjerojatno je i da pješaci mogu prelaziti poprijeko preko cijelog kružnog toga i da im nitko neće trubiti! Gotovo da se možeš prošetati po cesti!
Nakon što smo se izvukli iz tog kaotičnog prometa stigli smo u Vatikan gdje smo prošli posebnu kontrolu za hrvatske hodočasnike. Ostali koji su htjeli u baziliku ulazili su na drugu stranu. Već na ulasku u samu baziliku ne možeš ne primijetiti koliko je velika, ogromna. To je najveća crkva na svijetu. Izgrađena je iznad groba sv. Petra i ranokršćanske bazilike.
S obzirom da je već počinjala misa kada smo stigli nisam stigla mnogo razgledati. Misu je predvodio kardinal Bozanić, a propovijedao je đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić. Nadbiskup Srakić potjestio nas je da smo na ovo hodočašće došli na početku Godine vjere tijekom koje želimo obnoviti jasnu svijest o svojoj vjeri.
Prisustvovati misi na hrvatskom jeziku sa oko 5000 Hrvata na mjestu gdje je sv. Petar položio svoj život za Isusa je nešto što se vjerojatno događa jednom u životu. Zahvalana sam Bogu na tom daru.
Na izlasku iz katedrale u svoj toj gužvi zamalo sam prošla pored groba bl. Ivana Pavla II, a da ga nisam ni primijetila. Ipak, jedan od prijatelja, nam ga je pokazao pa smo se uspjeli kratko pomoliti, ali su nas čuvari već počeli tjerati van. 
grob bl. pape Ivana Pavla II
Dogovorili smo se kada ćemo se naći kako bismo išli u obilazak kupole, a do tada smo imali slobodno vrijeme za ručak i kupovanje suvenira. Najprije smo krenuli tražiti nešto za jesti, ali kako nigdje u blizini nije bilo prave pizzerije odlučili smo pojesti ju s nogu. Zanimljivo je kako ju prodaju. Nemaju komade pizze nego ju prodaju po gramima. Mi smo rekli da želimo jedan komad pa nam je pokazao koliko će odrezati i pitao je li to u redu. Pizza nije bila loša, ali ona od dan ranije je bila bolja.
Iako sam razmišljala bi li to napisala ipak sam se odlučila napisati. Ako mislite da će vas možda pustiti na WC u neki restoran ili pizzeriju, a da niste gost nego samo jako ljubazno zamolite, nemojte se ni truditi. Mene i još jednu curu su ljubazno dočekali na vratima, ali kada sam im rekla što tražimo žena nas je doslovno izbacila van. Počela je vikati i pokazivati izlaz, naravno, sve na talijanskom. Iskreno, očekivala sam da će nas odbiti, ali takva neljubaznost i grubost me iznenadila. Na kraju sam joj s ceste na talijanskom zahvalila i otišle smo. Ne znam...po mom mišljenju to nije način kako se odnosi prema turistima, ni općenito prema ljudima.
No to je jedino neugodno iskustvo iz Rima. Ulični prodavači jesu naporni, ali ako ih odlučno odbijete ili jednostavno ignorirate neće se ništa dogoditi. Iako, mi smo hodali u grupi. Ne znam kako je ako idete sami po ulici.
Da se vratim na temu...čim izađete iz Vatikana naići ćete na mnogo suvenirnica. Cijene su dosta visoke, ali ako imate dovoljno strpljenja za razgledavanje u gužvi možda nešto i nađete. No, to su sve tipične stvari...krunice, privjesci za lančiće i ključeve, sličice, kipići, magnetići, majice... Oni koji idu mnogo na putovanja i svugdje nešto kupe svojim bližnjima tu neće naići na ništa novo. Iako nisam netko tko svima koje poznaje kupuje suvenire bilo mi je teško izabrati jer kao što sam rekla nema ništa posebno ni drugačije.
U dogovoreno vrijeme našli smo se kod obeliska. Ovaj put smo morali torbe staviti u skener, a i mi smo prošli kroz rendgen. Nismo dugo čekali u redu iako znaju biti velike gužve. Izabrali smo ići pješce svih 551 stepenicu do vrha kupole. Prvi dio je sa širim stepenicama koje nisu tako naporne. Gore je to što stalno ideš u krug pa ti se počne vrjeti. Kada smo se popeli tim prvim djelom izašli smo van, a zatim smo ušli u drugi dio koji je točno iznad oltara i baldahina u bazilici, a ispod kupole. Stepenište u ovom djelu je puno uže, čak na nekim djelovima visi uže kako bi se lakše penjali, a zid s desne strane se počne naginjati prema nama pa se mora pomalo ukoso hodati. Nije baš za one klaustrofobične. Kada smo se, napokon, popeli gore najprije smo morali doći do daha, ali dah nam je ubrzo oduzeo pogled s kupole. Vidi se cijeli Rim. Prepoznali smo „Oltar domovine“, Pantheon... Onaj ogromni, teški obelisk na Trgu sv. Petra izgledao je kao nekakav štapić. Mogla sam tamo ostati još dugo, ali morali smo dalje što zbog našeg rasporeda što zbog toga jer te masa ljudi gura ukrug. Svi se naravno žele fotografirati s pogledom na Trg i na Rim. Hodajući vidjeli smo i papinske vrtove i onaj „skriveni“ dio Vatikana. Naime, Vatikan nije samo Trg sv. Petra i bazilika,, i iza bazilike je Vatikan, ali tamo se ne može ući bez posebne propusnice.
Spustivši se u baziliku pomnije smo ju razgledali. Ono što nisam ujutro poslije mise primijetila je poznata Michelangelova Pieta koja se nalazi odmah kod ulaza s desne strane. Nakon što je prije četrdeset godina oštećena u napadu čekićem, sada je zaštićena neprobojnim staklom. I tako treba i ostati, stvarno je predivna. Hodajući desnom stranom bazilike došli smo do groba bl. Ivana Pavla II gdje smo se imali priliku pomoliti, a zatim smo otišli do sredine bazilike kako bismo bolje vidjeli baldahin koji je visok oko 30m, a nalazi se iznad oltara. Izradio ga je poznati Bernini, a korištena je bronca s Pantheona. U bazilici ima još mnogo toga za opisati, ali ovo je ono najosnovnije.
Nakon obilaska bazilike uputili smo se u kriptu ispod nje gdje su grobovi brojnih papa, ali i ostatci stare ranokršćanske bazilike. Ono što je na posebnom mjestu i posebnog značenja je grob sv. Petra gdje smo se zajedno pomolili. Toliko mi je sve to nevjerojatno...biti na grobu čovjeka kojeme je Isus rekao: „Ti si Petar –Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“ (Mt 16, 18), a to je i čovjek koji ga je zanijekao jer se bojao. Mislim da je to poruka svima nama... on nije bio bez mane, ali imao je dovoljno vjere.
Kada smo izašli iz kripte, mahnuli smo Papi kojemu je bilo svjetlo u odajama bilo upaljeno i uputili se Viom della Concillazione prema Anđeoskoj tvrđavi. Prvotno zamišljena kao mauzolej cara Hadrijana kasnije je pretvorena u tvrđavu, a danas je muzej. S Vatikanom je povezana tajnim podzemnim tunelom. U 16. stoljeću tim tunelom je bježao papa Klement VII pred vojskom Karla V i tada je izginuo velik dio Švicarske garde braneći Papu. Zato danas imaju posebno mjesto u zaštiti Pape. Na tvrđavi je kip anđela Mihaela koji stavlja mač u korice. Prema legendi on se tamo ukazao za vrijeme dok su vjernici molili da kuga u gradu prestane i prestala je.
Uputili smo dalje prema crkvi sv. Jeronima. No zbog mnoštva ptica iznad rijeke Tiber koje su izgledale kao iz nekog horor filma, nismo mogli nastaviti hodati uz rijeku pa smo prešli na drugu stranu ceste. No da bismo došli do crkve morali smo ponovno prijeći cestu i most...trebalo je paziti glavu, ako je to kod onolikog mnoštva ptica bilo moguće. No, stigli smo na drugu stranu do sv. Jeronima, hrvatske crkve u Rimu. Nekadašnja ruševna crkva sv. Marine dodjeljena je Hrvatima još u 15. stoljeću. Došavši tamo od mnoštva Hrvata gotovo smo se osjećali kao u Hrvatskoj.
Nastavili smo razgledavanje ulica. Jedna od najpoznatijih je Via dei Condotti, najskuplja ulica u Rimu. Ako imate dovoljno novaca da kupujete Pradu. Versace, Valentina, Armanija...to je pravo mjesto za vas. A mi koji ipak nemamo samo smo malo razgledali, naravno, s vanjske strane i nastavili prema Španjolskim stubama koje se nalaze na Piazza di Spagna. Stube vode prema Crkvi Trinita dei Monti, a dobile su naziv po susjednoj španjolskoj ambasadi. Poznato su okupljalište, gdje se uglavnom sjedi. Prije se moglo tamo i jesti, ali je sada zabranjeno. No, ne čini mi se da su baš prestrogi po tom pitanju ili policajci kojih tamo ima mnogo nisu vidjeli one koje sam ja vidjela. Inače, svakako bi trebalo sjesti i uživati u ambijentu.
Nakon toga smo još malo šetali, a onda se grupa razdvojila kako bismo još kupili suvenire i večerali.
Kada smo se ponovno sastali na Piazzi Veneziji bili smo pomalo tužni, ja znam da ja jesam. Napustiti takav grad koji je i nakon toliko stoljeća čaroban nije lako, ali iako nisam ubacila novčić u Fontanu di Trevi, povratku u Rim svakako se veselim.
Post je objavljen 22.11.2012. u 20:19 sati.