(1991.)
zašto siromašne zovu pokvarenim lopovima
dok traže milostinju umirući od hladnoće i gladi
a bogate nazivaju uglednim građanima
a toliko su već ukrali i svak to i dalje radi
treba već jednom nazvati stvari njihovim imenom
otvoreno reći da ovaj pusti život je prevara
ne zatvarati oči pred očitom istinom
neka nas viša sila u svoje marionete pretvara
svjetla se pale i gase dajući skrovište strahu
svakoga trena očekujem da se sirene oglase
da sa njima zavrištim te da u istom dahu
prizovem svevišnje vode koje sve vatre gase
da ugase plamen mržnje koja se krije u ljudima
da svi jednom budu jednaki u dobru i zlu
a ja da se mirno predam svojim tajnim čudima
koji ću potražiti u jednom beskonačnom snu
zašto se ne ponosim svojim umom i mislima
već ludilom koje prikriva sve promašaje
kad glupane i kukavice proglašavaju kraljevima
a pametne hrabrost u smrt kao robove šalje
zašto se stvari ne nazovu pravim imenom
da se glupost i strah nasred svijeta objese
a ako će i tada laž vladati nad istinom
ma nek tada nestane napokon sve
dobivam zanos zbog prijezira prema svima
izgubljen u labirintu još neotkrivenih boli
još jedna je tu i kao suza sjaji u očima
gledajući kako dijete za mrvu mira moli
mogu li postati čovjek u ovoj masi idiota
jer samo sam jedan sićušni kutak svemira
da sam uopće dostojan vlastitog života
mijenjam tlo vodom daveći se u mislima
guše me iznutra svi oni stihovi iz snova
nikada zapisani jer su prelijepi za stvarnost
a još se kriju u meni i u svakom snu iznova
proriču sudbinu u kojoj postoje i nada i radost
ne želim razum jer razumni nisu slobodni
a sloboda mi sada treba više i od ljubavi
a ipak želim nekog da ovu samoću prepolovi
da me iz ove groznice misli napokon izbavi
Post je objavljen 22.11.2012. u 10:25 sati.